Potresna ispovijest oca koji je izgubio dijete drugi dan nakon što se rodilo: “Ljudi su plakali, a ja sam vrištao i digao bolnicu u na noge” (VIDEO)
Još jedna potresna priča dolazi nam iz Sarajeva. Porodica Dolić izgubila je bebu 24 sata nakon poroda. Šta se desilo, ispričao je u potresnoj ispovijesti otac Aldin.
Džan Dolić preminuo je u 1. mjesecu života. Dženaza namaz se obavila u utorak 22.11.2022. godine na Gradskom groblju Vladoko.
Iza malenog Džana ostao je otac Aldin, majka Elvedina, sestra Medina, brat Vildan, nane Džemila i Fatima, amidža Amir sa porodicom, daidža Edin sa porodicom, te porodice Dolić, Salihspahić, Halilagić, Musić, Uzunović, kao i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije.
Pogledajte potresnu ispovijest oca Aldina.
“Dobar dan. Dobro večer narode. Neki ste već upoznati da sam izgubio svoje dijete, novorođenče staro 24 sata. Po teškim sam terapijama, pobjegao sam malo iz kuće da snimim ovaj video. Ovo je moj posljednji najvjerojatniji video. On će biti još jedan ako ne stignem sve da stanem, a da sve majke za sve roditelje koji trebaju i dobiju dijete djecu reaguju na vrijeme.
Ja umjesto da svog rahmeti Džana, da sada ljubim, mazim, pazim, da mu guzicu čistim, da ga hranim, ja sam ga spustio u mezar prije nepunih 48 sati. Moje dijete rođeno zdravog pravo. Za najvećom ocjenom koju je dobio koji ima novorođenče dobije u bolnici nakon izlaska na ovaj prokleti svijet.
Bilo je zdravo do momenta dok ga nisu vakcinisali. Našli smo dvije ubodne rane na našu rahmetli Džanu. Nikoga neću da osuđuje. Nisam htio da se radi obdukcija tjela. Nisam htio da se radi ništa jer mu je dijete bilo izbodeno. Kada se, kada je izgubio svijest u kući. Moj rahmetli Džan se rodio zdrav, čitava njegova trudnoća, supruzina trudnoća je teklo fenomenalno.
Rodio mi se mali zdrav, prav. Kad smo trebali kući da idemo. Znam da sam sa suprugom bio na video poziv. Pitao je ljubavi šta ćeš da ti ponesem od stvari. U jednom momentu mi je rekla, Aldine dijete mi je pocrnilo, vode mi ga. A to se dešava nekoliko minuta prije vakcine koju trebao da dobije.
Nakon toga dijete i boravi kod nas 24 sata. Cijeli “fight” traje u petak od pola 11. Kada sam skoro 100 km/h, kada sam moga da ubijem i sebe i suprugu kako bi spasio svog maksuma. U tom momentu smo stigli Koordinaciju tijela da ovim putem zahvaljujem. Otvorio sam vrata. Samo sam rekao u Hrasnom “Gospodo trebam vašu podršku. Moje dijete ne daje znakove života. Stupili su s nekim na vezu i dali mu podršku.
Ja sam neki perfekcionist koji uvijek gleda koliko sati minuta treba da stigne negdje. Moj put je trajao četiri minute do Vojne bolnice. U Vojnoj bolnici je bilo već sve spremno. Ja tim ljudima nemam što zamjeriti od ljudi koji su porodili moju suprugu od ljudi koji su gore bili uz nju od sestara pedijatara. Od borbi koja je trajala skoro 3 sata. Da ga spase. Ja sam ga vidio. Supruga nije mogla. Nisam želio da ga ona vidi. Moje dijete je bilo sve izbocano, to je bilo fajterski borba. U jednom momentu je davao znakove života, a sam ja svojim ušima da kenka, a zatim su ga izgubili. Navodno, kažu je, bio Bogu draži.
Ovo nije moja tužba, nikog prst ne prikazujem i ne želim da pokazujem prstom. Ovo je moje iskustvo. Što će biti sa mnom? Kako će reagovati? Ja ne znam. Fizički nisam stabilan i ne može se očekivati sve.
Sve majke, svi očevi, neka dobru brigu vodi. Kako ću im dijete injekciju primiti. Moj Džan se rahmetile rodio sa tri kile 50 cm dužine beba beba. Nakon tih vakcina dijete počelo poprimati plavu boju. Njemu nije bilo spasa. Moj život je umro.
Moj je život je umro onog momenta kad sam ga spustio u kabur. Više sam ga držao u rukama u daskicama njegovim ćefinima nego što sam ga držao na ramenima i prsima. Znam da je Džan dženetska ptica. Ja sam samo mrtvac koji hoda. To je moja krv.
Sve savjetujem, obavezno znači gledajte što vam djeca primaju. BSŽ pi*ke materine. Te vakcina, ne dajte svoju djecu. Ne idite svojoj djeci da vam se uzimaju djeca da vam se vakcinišu. Ja nazad ne mogu, a naprijed ne znam što me čeka. Nedavno pet lijekova za smirenje. Spavam četiri sata dnevno noću. Hvala svima koji su mi došli vrata otvorili, a 24 sata su vrata otvorena i samo se ljudi smjenjuju. Hvala ljekarima koji su se borili za njegov život da ga spasi. Ljudi su plakali, a ja sam vrištao i digao Vojnu na noge. Ne dao Bog da se ikad ovo ikome više desi. Što god da kažem, svoju bol ne mogu umanjit. Jedino znam da 37 godina da sam ja umro. Živim što moram…
(Crna hronika)
