Nastao je muk, a iz gomile ljudskih tijela izašlo je dijete: ‘Babo, babo, gdje si?’
U Srebrenici je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno 826 djece, a samo u julu 1995. godine u srednjem Podrinju ubijeno je 694 djece, pokazala su istraživanja Zilhe Mastalić-Košute iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Jedno od najpotresnijih svjedočanstava zabilježenih u Haškom tribunalu svakako jeste ono o odvođenju dječaka Fahrudina Muminovića na strijeljanje i iskaz o njegovom preživljavanju.
Inače, prema podacima Haškog tribunala, tek nekolicina od 800 bošnjačkih dječaka i muškaraca preživjelo je pogubljenje 14. jula 1995. godine u mjestu Orahovac kod Zvornika.
“Stavili su nas na zeleni kamion. Svezali su nam bijele marame oko očiju. Meni je marama ispala. Ja sam rekao ocu da mi sveže, ali nije dao četnik. Kasnije su nas odveli u tu šumu. Morai smo leći na zemlju i pucali su po nama”, kazao je Muminović tokom svjedočenja u Tribunalu.
U to vrijeme bio je zaštićeni svjedok.
O njegovom preživljavanju u Haškom tribunalu svjedočio je zaštićeni svjedok PW- 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu.
Njegovo svjedočenje ostat će upamćeno u sjećanju mnogih ljudi.
Prenosimo najzanimljivije detalje spomenutog svjedočenja:
“A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboraviti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku. Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i sl., bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom, knjiga koje vas natjeraju da plačete nad tuđom sudbinom, dozvolite mi da kažem to se ne može uporediti s onim šta sam ja vidio tamo. Dobio sam dijabetes poslije toga.
Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela koja se puše… To više ne liči na ljudska tijela. To su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje, koji su završavali to što su završavali. To dijete ide pravo prema njima. I muk je.
Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima utrobe ostalih. Dok je izlazilo vikalo je: “Baba, baba, baba”. Muslimani oca zovu babo… Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, osorno se obratio vojnicima: ‘Šta čekate, završite s njim!’
“Baba, ne daj da me odvedu…”
Tada su mu vojnici, koji su i rado ubijali, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: ‘Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim’.
Oficir je zatim naredio da dječak bude prevezen u obližnji zatočenički objekt, te da bude kasnije vraćen na mjesto pogubljenja i ubijen sa novom grubom Bošnjaka.
Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: ‘Baba, baba, gdje si?’ Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu.
Tada sam ja uskočio i rekao sam vojnicima: ‘Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upalit ću radio. Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: ‘Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku.’ Iznenada me uhvatio za ruku. Ne bih želio nikome od vas da to doživite.
Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska”, dodao je.
Zaštićeni svjedok 101 odveo je dječaka u Zvornik u bolnicu gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje.
“Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govoreći mi: ‘Baba, ne daj da me odvedu, molim te’. I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako nisam mogao razumjeti kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem.”
Muminović je u svojoj izjavi za medije prije nekoliko godina kazao šta se događalo.
“Meni je otac rekao da se sakrijem ispod kreveta, ali su nas našli i izveli vani. Svezali su nam bijele marame oko očiju da ne vidimo kamo nas voze. Ušli u kamion, sjećam se zelene cerade. Vozili su nas i vozili i onda smo odjednom stali. Izveli su nas iz kamiona i naredili da legnemo. I svi smo legli na stomak i poredali se. Počeli su pucati po nama“.
Godinama se nije znalo za njegovu stravičnu priču. On je bio zaštićeni svjedok Haškog Tribunala.
“Odlučio sam otkriti svoje ime. Želim da svi znaju što sam i tko sam. Nemam se više potrebe kriti”, kazao je Fahrudin kojeg je njegov spasitelj, vozač kojeg se Fahrudin sjeća kao Doktora, doslovno izvukao iz gomile mrtvih tijela.
Mališan je bio ranjen u ruku i nogu. Odveo ga je u bolnicu u Zvornik.
Tamo je proveo osam mjeseci i kaže da se ne sjeća tog perioda. Mjesecima ga je tražio amidža Ramo, a na kraju ga je u bolnici pronašao Međunarodni Crveni križ.
Prebačen je u bolnicu u Tuzli i to tek nakon trećeg pokušaja, a amidža Ramo je kazao da su u zvorničkoj bolnici pokušavali prikriti da je dječak ranjavan.
U otpusnom pismu napisali su da je pronađen u šumi. A to je kazao i vozač koji ga je spasio iz straha da bi ga netko mogao iz bolnice vratiti na strijeljanje.
Fahrudin je odrastao i bez majke. Ona je umrla u ratnoj Srebrenici nakon rođenja kćeri. Fahrudin sa sestrom godinama živi kod strica Rame u vrlo teškim uvjetima.
Fahrudinu je poznato i da je čovjek koji ga je spasio trpio velike posljedice zbog tog čina. I on je bio zaštićeni svjedok Haškog Tribunala
“Zbog toga što je uradio i što je u Haagu svjedočio protiv Srba, cijelog života bio je obilježen. Na sahranu mu je došla samo najuža obitelj”, kazao je Muminović.
Sada, kada njega više nema, volio bih se upoznati s njegovom ženom i dvojicom sinova. Oni žive u Finskoj, a tamo su se preselili iz Rusije.
Kada bih se sreo s njima, zahvalio bih im što sam danas živ i rekao im da je njihov otac bio veliki čovjek, hrabar, ljudina. On je spasio meni život, a čovjek koji spasio jedan život, kao da je spasio cijeli svijet. Ako budu željeli, zagrlio bih ih, poljubio, jer ako me prihvate, bit će mi prijatelji i obitelj“, ispričao jee Muminović.
Fahrudinova priča te uvjeti u kojima živi podigla su na noge dijasporu prije nekoliko godina. Sanel Babić, Vlaseničanin, inače uspješan biznismen u Coloradu pokrenuo je akciju te je prikupljeno 125.000 dolara.
Muminović je u zimu 2019. godine uselio u svoju kuću.
