Midheta o jezivom zločinu koji je preživjela: I da me ubiješ, ja ti to dijete neću dati! (VIDEO)
Često se zapitamo šta sve čovjek treba da izrži da bi imao snagu volje i snagu uma. O životnim ambicijama i tome šta je pokreće govorila nam je Midheta Kaloper Oruli u emisiji ‘Naši ljudi’ koju ste imali priliku gledati u programu Hayat TV.
Kaže da sa svojim osmijehom pokušava prikriti ono što joj je u duši. Ljudima želi ulijevati snagu, hrabrost, te da se bore kroz život. Ona je generalni sekretar Udruženja žrtava rata Foča 1992. – 1995. Midheta je uprkos svim padovima u životu opstala na svojim nogama.
Ja sam dijete općine Foča. Tu sam živjela do svoje 20 godine. To je najljepši dio mog života. To je nešto čega se vrlo rado sjećam. Pokušavam da ne izbrišem memoriju iz svog mozga kada je taj period u pitanju. To je vrijeme kada je cijela moja porodica bila na okupu. Nas je bilo sedmero. Nažalost, danas sam živa ja i moja sestra koja živi u Danskoj. To je bio život nade i borbe za bolje sutra. To je prelijep period koji je nažalost 1992. godine prekinut – počinje svoju ispovijest Midheta.
Kaže da se često prisjeti tog perioda kada su ljudi bili nasmijani i nisu bili opterećeni kao danas. Midheta bi se rado vratila u taj period života. Kasnije je napustila Foču i otišla u Goražde. Došlo je do preokreta u njenom životu.
Nažalost došla je ta kobna 1992. godina i agresija na BiH. 26. aprila napustila sam sa porodicom svoje ognjište. Ono što smo maštali i mislili da smo izbjegli zulum, drugi zulum u većem kapacitetu nas je zadesio u Goraždu. Tada se svi moji snovi koje sam imala ruše. Gradite kulu od karata i dođe jači vjetar i sve vam to sruši za dan. To je period koji bih izbrisala, ali ne mogu. Za taj period života moram da se borim da dokažem da ljudi treba da se bore za pravdu kada govorim o segmentu rata. To je jedan motiv zbog kojeg ne želim da izbrišem taj dio života. Uvijek se borim – kazala nam je Midheta.
Taj presudni maj 1992. godine je upravo ono zbog čega Midheta sa nama dijeli ovu priču. Ta godina je u potpunosti promijenila njen život. Kaže da je ta godina najveća njena patnja i bol.
Nažalost, mnoge od nas u BiH su iznijeli najveći teret na svojim plećima. Niste mogli ni zamisliti da može nešto tako da vam se desi u životu, da postoje tako zli ljudi, koji će toliko života i neprocvalih pupoljaka uništiti za dan i noć. Bila sam puna nade, mašte, snova… ali sve je stalo. U tim momentima sam željela da me neko ubije. Metak je bio puno bolji nego ono što sam preživjela ja i ostale zarobljene žene. To je bol koji sam naučila nositi i nosim ga kroz život – priča Midheta sa suzama u očima.
Kada su joj ubili majku i brata u Kokinom Selu, kod Goražda, snagu joj je dala posljednja rečenica na samrti majke. Rekla joj je da u životu nikada ne smije ostaviti brata koji je osoba sa poteškoćama u razvoju. U logoru se nalazila i 13-godišnja djevojčica, čiji su roditelji tu ubijeni, a Midheta je sa svojih 20 godina preuzela ulogu majke te djevojčice.
Bilo je teških momenata kada su je htjeli uzeti od mene. Kada sam se borila sa radnom kolegicom njene mame, prsa u prsa dvije žene. Ona je imala moć, a ja sam bila tako slaba. U tom momentu sam sebi rekla ‘I da me ubiješ, ja ti to dijete neću dati, to je sve što je ostalo od to dvoje ljudi’. Hvala Allahu i mojoj snazi, često sam se pitala odakle mi da se ja njoj suprostavim. Ona je došla sa toliko vojnika, bila je u uniformi. Ipak sam na kraju pobijedila i Lejla je ostala sa mnom. Danas je formirana osoba, ima svoju porodicu, obrazovana je žena i želim da nastavi sa svojim putem – govori ponosno Midheta.
Pogledajte video :
(Hayat.ba)
