Ferid otišao u Australiju i nakon 35 godina prvi put došao u rodni kraj (Video)
Priče o ljudima koji su davno napustili Bosnu i Hercegovinu, pa se nakon decenija vrate u svoj rodni kraj, uvijek nose posebnu težinu. Ali malo koja ima snagu, emotivnost i životnu složenost kao ona Ferida Bajrića iz Brekovice kod Cazina. Čovjek koji je kao dječak otišao u Australiju i punih 35 godina nije kročio u Bosnu, danas otvoreno govori o svom životnom putu, porodici, odrastanju, bolnim razdvajanjima, uspjesima, ali i ogromnoj čežnji koja ga je konačno vratila kući.
Njegov povratak u Cazin postao je vijest dana – ne samo zbog dugog vremenskog razmaka, već i zbog priče koja duboko dira svakoga ko je čuje.
Feridovi počeci su već sami po sebi filmski. U intervjuu govori kako je njegova majka rodila njega dok je radila u njivi, kopajući krompir. Bez bolnice, bez posebne njege – samo bosanska snaga i sudbina koja je već tada za njega nešto pripremala. Njegov otac Ređo Bajrić još je 1960-ih otišao u Australiju, a kada je Ferid imao samo dvije godine, otac je odlučio da krene tim putem. Majčin otac, međutim, nije dozvolio da ona napusti Bosnu, pa se Feridova majka vratila roditeljima i kasnije preudala, dok je Ferid ostao u Brekovici, odrastajući uz očevu majku Bejzu Bajrić. „Ja sam jedina ruža između dva trna“, kaže Ferid, opisujući bolnu činjenicu da su mu i otac i majka krenuli različitim putevima – a on ostao između njih.
Sa 15 godina, 1980. godine, Ferid napušta Bosnu. „Otac je želio da tamo završim školu, tehničku, medicinsku, da imam bolji život“, prisjeća se. Australija mu postaje drugi dom. Završava školovanje, studira medicinu i farmaciju, i danas radi u pogonu za proizvodnju infuzija i lijekova za hemoterapije, kao visoko kvalifikovani farmaceutski stručnjak. „U Australiji se mora završiti škola, to je pravilo. Završio sam 12. razred, univerzitet, i onda rad. Godine su proletile“, priča.
Ni privatni život nije gradio stihijski. Kaže da se nije žurio sa ženidbom – prvo je kupio i sagradio kuću, pa se tek onda oženio. „Prvo kuća, pa žena, pa djeca. Da ne ideš pod kiriju, da imaš svoj dom.“ Danas ima troje djece: najstarija kćerka ima 15 godina i već čita muzičke note, sinovi imaju 13 i 7 godina. Djeca govore engleski kao maternji jezik, ali razumiju i bosanski, a kako kaže, znaju dobro odakle im je porodica.
Posebno emotivan dio njegove priče veže se za roditelje. S majkom je godinama bio u povremenom kontaktu, ali fizički je nisu viđali decenijama. Tek 2013. godine uspjela je doći u Australiju i provesti tri mjeseca s njim. „Molio sam je da dođe, jer ja nisam mogao napustiti posao. Medicinski sektor ne trpi odsustva“, kaže. Bio je to prvi i posljednji put da su toliko vremena proveli zajedno. Kada je majka kasnije preselila na Ahiret, nije uspio doći na dženazu. „Put traje dva dana, a ona je zakopana bila već sutradan. Neizvodljivo je bilo. Srce boli, ali realnost je takva.“
Još jedna rana ostaje nezaliječena – nije uspio ostvariti zajednički susret svojih roditelja. „Sanjao sam da imam jednu zajedničku sliku njihovog pomirenja… ali to se nije desilo. On je tada bio u Sarajevu, ona u Australiji.“ Tradicionalni običaji i pritisak porodice njegove majke nekada su bili jači od njihove želje da budu zajedno, pa je upravo taj teret, kako kaže, nosio cijelog života.
Nakon 35 godina života u Australiji, konačno je došao trenutak povratka. Godina 2023. za Ferida je bila prelomna – avionom slijeće u Bosnu, a prvi susret doživljava u Cazinu, sa bratom Nisvetom. „Kao kad sam vidio mater“, opisuje taj trenutak. „Emocije prorade, sve te stigne. Ne može se opisati.“ Braća i sestre iz Brekovice danas se bave poljoprivredom, imaju stada krava, predaju mlijeko mljekarama, rade na zemlji.
Posebno upečatljiv je dio priče u kojem Ferid govori o bratu koji je radio kao mesar za dnevnicu od svega 30 maraka. „Suze su mi tekle kad sam čuo. Cijeli dan radi, kolje, čisti, peče, prodaje, a na kraju dana dobije 30 maraka. Čovjek zaradi možda hiljade, a njega plati toliko. Rekao sam mu: ‘Prekini to, nemoj više tako.’“ Brat mu je odgovorio da nema novca da sam pokrene posao. Tada Ferid odlučuje da reaguje – šalje mu novac za opremu, pečenjaru, ražnjeve i početni kapital. Danas, kaže, njegov brat važi za jednog od najboljih majstora pečenja u Cazinu. „Za mene novac nije problem, on dođe i ode. Ali dobro djelo ostaje“, dodaje.
Ferid ne zaboravlja ni druge članove porodice. Pomaže braći, sestrama, tetki, kupuje kurbane za Bajram. „Za zadnji Bajram kupio sam pet kurbana, preko 4.000 maraka. Jedan za majku, jedan za oca, jedan za tetku… Tradicija se mora održati“, priča. Smatra da mnogi koji danas u Cazinu imaju veliko bogatstvo često zaborave na porodicu i komšije, dok on, iako živi desetine hiljada kilometara daleko, osjeća moralnu obavezu da pomogne. Njegova djeca u Australiji, iako odrastaju u drugom sistemu, znaju za Bosnu, Cazin i Brekovicu. „Možda ne znaju sav bosanski, ali znaju ko su i odakle su“, kaže. Često ga zovu dok boravi u Cazinu, raspituju se da li je sve u redu i sa osmijehom slušaju priče o kraju iz kojeg potiče njihova porodica.
Na kraju razgovora, Ferid priznaje da ne zna kada će ponovo moći doći, ali ističe da mu je ovaj dolazak donio mir. „Ovo je moj dom. Ovo sam čekao 35 godina“, kaže. Njegova priča nije samo ispovijest o odlasku i povratku. To je priča o rastrzanoj porodici, teškom djetinjstvu, uspjehu izgrađenom iz nule, ali i o ljubavi prema rodnom kraju koja nikada ne nestaje – bez obzira na kontinent, jezik ili godine. Povratak Ferida Bajrića u Cazin simbol je sudbine hiljada ljudi iz Bosne i Sandžaka koji su otišli „trbuhom za kruhom“, ali srcem nikada nisu otišli odavde. Pogledajte video ispod teksta.
