Babo, babo ja sam tvoj sin, nisi me zaboravio? Potresna priča Nijaza Mujkanovića koji je proveo 197 dana u logoru (VIDEO)
Glad, mučenje, zlostavljanje, udarce bejzbol palicama, smrt oba brata podnio je puno lakše od činjenice da je razdvojen od supruge Firdese i svog četverogodišnjeg sina Elvedina.
Rastanak s njima teško je podnio, a i danas mu je slika njegovog djeteta koje trči za njim dok njega odvode u nepoznatom pravcu duboko urezana u sjećanje.
- godine kada su srbijanske vlasti preuzele vlast u Prijedoru, 30. aprila, mi smo ostali zarobljeni. Okruženi sa neprijateljima sa svih strana. Tada sam živio sa suprugom i sinom, koji je imao 4 ipo godine – rekao je je Nijaz svojevremeno u emisji “Sudbine” za Hayat TV.
Sa djetetom i suprugom se rastao 21. maja 1992. godine.
Moj sin je tada za mnom plakao. Ja sam mu dao jednu svoju sliku da mi to čuva. Želio sam da branim svoj grad i svoju državu. Znam da u ratu neko mora da pogine i ja sam bio spreman na to. Ali sudbina je bila takva da sam ja preživio, i prošao sve torture logora – rekao je Nijaz.
Nakon samo 11 dana, 2. juna 1992. godine, uhvaćen je i odveden u logor.
Bio je pušten lov na nas. Mi nismo uspjeli pobjeći. U mojim mislima su mi tada bili moja supruga i moj sin. Mislio sam da sam već mrtav, jer sam zarobljen. Kada sam došao u logor Omarska vidio sam i poznate ljude, neke rođake, radne kolege i komšije. Tu sam ostao do 21. augusta. Dani su bili teški, neizvjesni, premlaćivanje svaki dan i tuče.. Noć kad dođe nikad nismo znali da li ćemo dočekati jutro – prisjetio se tada Nijaz nekih od svojih najtežih dana u životu.
Nakon Omarske, gdje je proveo 80 dana, prebačen je u Manjaču. Iako je bilo jako teško jedan od najbolnijih i ujedno najsretnijih trenutaka bio je onaj kada je opet sreo svoju porodicu.
Kada sam napustio Manjaču, stigao sam u Karlovac. Sutradan sam otišao u Leknik, jer su mi rekli da su mi supruga i sin tamo – rekao je Nijaz prije nego što je zaplakao, jer taj trenutak sastanka sa sinom nikad neće zaboraviti.
Ponovni susret sa svojim sinom pamtit će do kraja života, a svaki put kada o tome priča, htio on to ili ne, Nijazu suze progutaju glas.
Ja njega nisam mogao da zovnem po imenu. Nisam mogao da izgovorim. Kada me je vidio on je potrčao prema meni, ja sam već plakao.. Dotrčao je do mene, zagrlio me i nogama i rukama. Ljubio me, plakao i rekao: “Babo, babo ja sam tvoj sin. Nisi me zaboravio?” Ja sam samo rekao “Ne mogu ja tebe sine moj zaboraviti – sa suzama i knedlom u grlu je ispričao kako je izgledao taj susret.
Djeca pamte sve, dječiji osmijeh je nada da moramo izdržati i pobijediti sve izazove.
Bez obzira što je prošlo toliko godina Nijaz taj trenutak proživljava kao da se dešava u tom trenutku. Godine nisu učinile ništa, nisu ublažile Nijazovu bol.
Priznao je, tada u emisji, da od tog susreta se nikada nije oporavio.
(Hayat)
