Amina Behlulović: Žena vatrogasac
Razgovarala: Zilha Ramić
Poziv vatrogasca je po nekom nepisanom pravilu muški poziv, jer je potrebna ogromna snaga I izdržljivost, pa žena među njima je prava rijetkost. Eh sad, ako još ta žena nosi I hidžab, što je dodatno ističe, to se zove RIJETKOST ili jednostavno nemogućnost ostati neprimjećena. Tako je I sa našom sagovornicom Aminom.
{module Oglas 1 – 2020}
Amina Behlulović je rođena 17.10.2000.godine u Sarajevu. Osnovnu školu je završila u Semizovcu, a srednju mašinsku školu u Vogošći. Trenutno vanredno pohađa srednju školu za tehničara hortikulture. Amina je dobrovoljni vatrogasac Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vogošća i odnedavno vođa grupe pripravnika.
Amina, odkud ljubav prema zanimanju vatrogasca i kako je sve počelo?
– Mogu reći da je moj babo glavni ‘krivac’ za moj angažman u vatrogascima. Naime, on je već duže vremena dobrovoljni vatrogasac i mnogo nam je pričao o tom svom iskustvu što je u meni probudilo prvu ljubav prema pozivu vatrogasca. Tu želju sam krila u sebi i potajno sanjarila da postanem vatrogasac. Jednog dana sam prikupila snage i rekla svoju želju roditeljima, jer s obzirom da sam djevojka i pri tome sa hidžabom bojala sam se da mi neće dozvoliti.
Na moje veliko iznenađenje oni su me podržali tako da sam početkom 2017.godine potpisala pristupnicu u DVD Vogošća, a odmah naredne godine, kada sam postala punoljetna, položila kurs za dobrovoljnog vatrogasca u PVB-u.
{module Oglas 0 – 2020}
Da li ti je poznato koliko ima žena vatrogasaca u BiH i koliko njih je pod hidžabom?
– U profesionalnoj vatrogasnoj brigadi nema žena, dok u vatrogasnim društvima ima neki manji broj. 2017.godine u mom vatrogasnom društvu je bila samo jedna aktivna djevojka, jer sam ja tada, kao što sam navela bila još maloljetna. Za sada, koliko znam, samo u Vatrogasnom društvu Vogošća imamo ženu kao aktivnog člana i to sam ja. Ove godine treba da pošaljemo dvije pripravnice na kurs i kad završe obuku dobit ću pojačanje, a one će naravno rame uz rame s kolegama moći izaći na intervenciju.
Ja sam i jedina djevojka sa hidžabom. Uglavnom se svi iznenade kad vatrogasci skinu opremu i među svim tim muškarcima vide djevojku, još pokrivenu. Reakcije budu smiješne i simpatične, jer je to rijetkost i u svijetu, a nekamoli kod nas. Po hidžabu sam posebna pa me uglavnom zapamte.
Kako se kolege odnose prema tebi?
– Što se tiče kolega tu nemam ama baš nikakvih problema. Velika mi je prednost i to što ih je većina na namazu pa imaju respekt i prema mojoj marami. S obzirom da sam djevojka, a vatrogastvo nije lagan posao imam dosta povlastica. Kolege često ne dozvoljavaju da nosim tešku opremu ili da se više fizički umaram. Pošto sam jedina malo su me i razmazili, ali to svakako ne znači kada sam potrebna na terenu da ne odradim svoj posao kako treba ne oslanjajući se na muškarce.
Što se tiče kolega izdvojila bih i ovdje svog komandira. Neke kolege (doduše manji broj) su imale predrasude o prijemu žene u vatrogasno društvo, ali komandir je brzo reagovao na to i on me lično “gurao” naprijed, bodrio i podržavao. Da komandir nije ovakav kakav jeste i samim tim atmosfera u društvu veoma dobra, mislim da bih davno odustala .
{module Oglas 2 – 2020}
Da li si učestvovala u nekim intervencijama i da li je to teško za jednu djevojku?
– Učestvovala sam na više intervencija niskog rastinja, požara livade i šume. Posebno bih izdvojila intervenciju na Igmanu koja se odigrala prošle godine. S obzirom da je to veća planina, ima mnogo šume i nije baš pristupačan teren, a požarom je bila obuhvaćena veća površina izašli smo u ispomoć profesionalcima zajedno sa drugim vatrogasnim društvima sa područja kantona Sarajevo. Tu se javio moj prvi problem. Problem sa opremom koja je predviđena za muškarce, tj. ljude veće građe. Ja sam tada dobila intervencijske čizme na nogama broj 41, a ja inače nosim 38. Poslije 15 minuta hoda izgubila sam snagu, usporila, ali nisam odustala. Zajedno sa kolegama izašla sam na liniju požara, dobila svoj sektor i spriječila širenje požara. Hvala Allahu moj trud se prepoznao. Sa nama je bio i zamjenik komandanta koji se zajedno s mojim komandirom Zukom potrudio da nađe opremu koja će odgovarat mojim potrebama. U najkraćem mogućem roku sam dobila nove čizme i ostalu potrebnu odgovarajuću ličnu opremu.
Koju bi poruku uputila mladima?
– Poručila bih mladim ljudima da ne odustaju od svojih snova i da se okušaju u svemu što misle da mogu, žele da rade, što se naravno ne kosi sa našom vjerom.
Izvor: Akos.ba
