Srebreničke priče: Istrgla sam svog desetogodišnjeg brata iz ruku zločinaca

Elvedina Dautbašić-Memišević bila je među Srebreničanima koji su 11. jula 1995. godine bili u bivšoj fabrici akumulatora i uspjeli preživjeti. Imala je samo 13 godina. S njom su bili njena 15-godišnja sestra, i dvojica braće od 10 i sedam godina. Danas, 28 godina nakon, stajala je na istom mjestu i govorila o onome što su doživjeli. Majku i oca nisu imali. Majka je umrla 1992 u opkoljenoj Srebrenici, a otac je ubijen u genocidu.

“Prošlo je 28 godina od dana kada sam se kao 13-godišnja djevojčica skupa sa sestrom i dva brata našla u krugu nekadašnje fabrike akumulatora, danas pretvorene u mjesto tužnih i teških uspomena i sjećanje na dane kada je tanka nit dijelila naše živote od smrti. Imala sam 13 godina, sestra 15, jedan brat 10, a drugi sedam. Već smo ostali bez majke koja je umrla dvije godine ranije zbog nemogućnosti liječenja u okupiranoj Srebrenici. Otac je tog 11. jula 1995. krenuo šumom sa kolonom civila, a mi djeca prestrašeni i gladni sa starom i iznemoglom očevom majkom stigli ovdje u Potočare u fabričkom prostoru. I sada kada bacim pogled na ovu salu prožima me jeza i strah da se odnekud iza ovih zidova ne pojavi ruka zločinca koji je 12. jula 1995. godine poput malja poklopio mršava pleća moga brata govoreći mu ‘ti ostaješ’.

Nisam u tom trenutku znala kakva zvijer stoji predamnom, ali sam prestrašena mogućnošću da mogu ostati bez brata, potrčala prema zločincu i trenutku njegove nepažnje istrgla svog brata iz njegovih ruku, gurnula sam ga prema autobusu u kojem se onako malehan sakrio između sjedišta i tako je preživio. Preživjeli smo svi nas četvero djece Dautbašića. Otac nije ubijen je u Kamenici kod Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci ukopani su ovdje u Potočarima 2009. godine”, kazala je Dautbašić-Memišević.

Navela je kako danas ne želi govoriti o životu svoje braće i sestre nakon dolaska u Tuzlu jer je identičan životima hiljade srebreničke djece, ali ni o dobroti mnogih ljudi koji su u ovih 28 godinama Srebreničanima pokušali ublažiti bol koju nose, već da se želi pokloniti majkama.

“Ali želim da vas s ovog mjesta zamolim da se iznova poklonimo časnim licima srebreničkih majki od kojih mnoge još tragaju za posmrtnim ostacima svojih ubijenih sinova, braće, muževa. To su majke koje su svoju tugu pretvorile u odlučno i hrabro svjedočenje o zločinu ne dozvoljavajući da ih  obuzme mržnja ili osveta. Poštujući svaku vašu suzu s ovog mjesta vam drage majke poručujem da mi preživjela djeca Srebrenice i kao i naša tek rođena djeca i njihova djeca svojim pamćenjem, svjedočenjem nećemo dozvoliti da se žrtve genocida potčinjenog nad nevinim dušama Srebrenice zaboravi. Nadam se da ovo čuju i oni koju pokušavaju da negiranjem zločina Srebrenice, masovnih streljanja i grobnica u koja su trpali su trpali iskasapljena tijela ubijenih oduzmu pravo ovim majkama da su nekada imale svoje sinove, muževe, braću, a mi svoje očeve. Što prije počinioci genocida i negatori trebaju da shvate da se ime Srebrenica u historiji bilježi pod stavkom genocid, to će biti lakše njihovom potomstvu da sa svog imena sapere sramotu i izbriše biljeg zločina koje su počinili njihovi očevi”, navela je.

Poručila je međunarodnim zvaničnicima da prenesu poruke: “Nas Srebreničane jesu ubijali, ali nas nisu mogli sve ubiti!”.

Izvor:N1

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala