Primite pozdrav od kolege novinara Sandžak televzije koja „ne“ postoji
Piše: Salahudin Fetić
Školski primjer kako prije svega nepotreban komentar novinarke Prva TV Marije Stamenić, koji, na žalost, odiše i nacionalizmom, može da pokvari prelijepu priču o Enveru Beganoviću koji je pošao na Hadždž pješice.
I dok Beganović priča pozitivnu priču multietičnosti i iskustava na koje je naišao kroz Srbiju, kao i to da jedan Zoran radi priču o odlasku na Hadž, što je samo za sebe poruka i priča, novinarka Savić-Stamenić na konstataciju Beganovića da je zastavama koje nosi na svom rancu dodao i zastavu Sandžaka, kako on kaže, inače nacionalnu zastavu Bošnjaka u R. Srbiji, usvojenu Odlukom Savjeta za nacionalne manjine Republike Srbije, od 23. decembra 2005. godine (“Službeni glasnik RS”, br. 23/06), upropaštava komentarom: „Samo što ta zemlja… aaa… aaa… ovo što je spomenuo malopre ne postoji… dobro… ali dobro… to ćemo daaa… mislim o zastavi koju je pomenuo tvoj sagovornik na kraju…“ I sam novinar Maksimović sa terena je bio zatečen ovim komentarom, na koji je ostao nijem.
Bude mi jasno kada ovo radi Boško i njemu slični, jer navodno moraju zbog glasača, ali Vi, koleginice, zašto Vi… Čak i ako imate takve stavove, zadržite ih za sebe, zašto ih plasirate u uživo programu na nacionalnoj frekfenciji…
E pa koleginice, pošto „ovo.. to nešto… na kraju…“, tj. Sandžak, po Vama, „ne postoji“, primite pozdrav od kolege novinara Sandžak televzije koja „ne“ postoji, Sandžaklije koji „ne“ postoji, i bujrum dođite nam u Novi Pazar, u Sandžak koji „ne“ postoji, i budite gosti nas Sandžaklija koji „ne“ postojimo. Povest ćemo Vas u Petrovu Crkvu, Sopoćane, u Altun alem džamiju, i gdje god poželite. Dođite Vi i u Raški okrug, ne smeta meni. Ali mi nemojte zabranit da sebe i zemlju koju gazim zovem onako kako je meni toplo i drago, da svoj grad zovem čaršijom, da dijelove Raškog i Zlatiborskog okruga zovem Sandžakom…
