Braćo, gdje ste bili kad ste najviše trebali?

Razmišljam ovih dana šta se dešava sa nama i kuda idemo kao muslimani i zajedn

Rasprava koja se vodi na medijima i društvenim mrežama oko rada Islamske zajednice, napadi i optužbe sa raznih strana, posebno po pitanju zekata i sadekatu-l-fitra, to jest načina izdvajanja, počela je da me zabrinjava, jer se u tome vidi ko je sve i na koji način povezan u borbi protiv Islamske zajednice i želi imati uticaj na naš život i budućnost na ovim prostorima.

Desetine „humanitarnih“ organizacija, stotine „humanih“ pojedinaca, desetine različitih “da’ija” i “braće” muslimana sa različitih strana, iz različitih zemalja, svi skupa, sa svim međusobnim razlikama, ujedinjeni u nastojanju da našem običnom čovjeku, Bošnjaku muslimanu, dokažu da ono što radi on, ili je radio njegov babo, ili djed nije ispravno, da griješi, da ne treba da slijedi svoju ulemu, da ga njegova ulema vodi u zabludu, krivo tumači propise vjere, iskorištava propise vjere…

Poštovana braćo. Želim kazati nekoliko stvari. Kao muslimani smo sa svojom vjerom ostavljeni na ove naše prostore prije više do stotinu godina kao jetimi, na milost i nemilost raznim dželatima koji su nas s vremena na vrijeme fizičkim metodama i mjerama svodili na broj za njih podnošljiv, školovali i obrazovali naše prvake na svoj kalup, ponižavali na razne načine itd. I evo, za divno čudo jednih i drugih, naše starije braće u muslimanskom svijetu i naših dželata, preživjeli smo.

Kada smo prije 40-tak godina počeli polahko ustajati na svoje noge i osmjelili se planirati svoju budućnost, sa konkretnim projektima, bili smo usamljeni, a iskreno, nismo u tom trenutku ni mogli očekivati neku posebnu pomoć od bilo koga, pa ni braće iz muslimanskog svijeta, već samo od Uzvišenog Allaha. Počeli smo sa strahom, ali sa nadom i strpljenjem graditi. Allah nam je pomogao, ljudi su počeli sticati povjerenje u svoju ulemu i vjerske prvake i pružati podršku, shvatajući da pomažu sami sebi u izgradnji svoje bolje budućnosti.

Obnovili smo ugašene odgojno-obrazovne ustanove, osnovali nove i zaokružili kompletan obrazovni sistem od mekteba do univerziteta. Obnavljali smo, prema našim skromnim mogućnostima, stare džamije i trudili da i one ne završe (nestanu) kao stotine drugih na našim prostorima, izgradili smo stotine novih. I ono što je najvažnije, odgojili smo mladog čovjeka, koji je svjestan svoje vjere, kulture, jezika, nacije i uloge na prostoru gdje živi, koji zna šta hoće i kako da to ostvari. Čvrsto smo utemeljili instituciju, napravili svoju kuću. A onda se iznenada pojavljuju sa raznih strana dušebrižnici kojima je stalo do islama na našim prostorima, do muslimana, džamija, medresa, do propisa …

Odjednom, mi koji smo ostvljeni kao jetimi, borili se i Allahovom voljom i čudom preživjeli, koji smo čuvali vjeru, džamije…, bivamo označeni kao neprijatelji, opasnost…, jer smo podizali džamije, a nismo nikog pitali kako. Štitili vakufe, a nismo pitali treba li to činiti. Školovali ulemu, a nismo nikoga pitali gdje je najbolje…

Dolaze nam, naša starija braća, napokon im stalo do nas, probudili se i sjetili da nam vjeru i propise tumače, da nas uče, da ono što smo uradili popravljaju, da našeg čovjeka preodgajaju, da nam ostvarene rezultate osporavaju i jedinstvo u safu i kući razaraju.

Pitam vas, braćo, gdje ste bili prije 30-40 godina kada ste nam najviše trebali!? Gdje su bili vaši šejhovi i imami onda kad su naši muslimani govorili da ih nema ko ukopati!? Zašto tad niste podržavali Islamsku zajednicu i davali plate onim jadnim imamima sa našeg prostora, koji su gladovali, ali ipak dostojanstveno svoj emanet nosili, kao što to danas činite, dajući plate i pomažući onima koje bi ste, da su na vašem prostoru, proglasili izdajnicima i hapsili zbog onoga što su učinili.  Došli ste kada je sve skoro gotovo, posao urađen, na postavljenu sofru da tražite i nalazite mahane u pripremljenoj hrani. Danas nam nudite svoje znanje i pomoć, svoje imame i šejhove, učite nas kako da se oblačimo, kakvu bradu da puštamo, kakve i koliko duge brkove da imamo, kako da se prema našim komšijama odnosimo, sa kim da dobre odnose gradimo, a protiv koga da se borimo, koga da u muslimanskom svijetu bratom i prijateljem prihvatimo…

Danas tražite svoje. Hoćete svoje džamije, koje ste ostavili i zaboravili. Ljutite se što smo ih obnovili i kako smo to učinili, umjesto da zahvaljujete što smo to uradili, što smo vašu sramotu pokrili i obavezu izvršili. Hoćete da nas ponovo učite, od mekteba do fakulteta, a ne pitate nas da li je to u redu i jesu li vaši planovi adekvatni za naš životni prostor i vrijeme. Osnivate vaša obdaništa, iako naša funkcionišu 30 godina. Podržavate razne paradžemate, u dućanima, podrumima ili garažama, pored naših džamija u kojima ima dovoljno mjesta za sve muslimane koji znaju i poštuju red. Trujete našu omladinu pogubnim idejama, koje znate kuda vode i kakve su rezultate donijele na vašem prostoru. E pa braćo, to nije u redu, to nije fer, to nije bratski odnos, to nije islamski, to je nasilje i zločin, a za to je neminovna Allahova kazna, jer dovu mazluma Allah ne odbija, a posebno ako je ostavljen i odrastao kao jetim.

Zar je vaša povrijedjena sujeta i zavist važnija od vjere i našeg fizičkog opstanka na ovim prostorima!?

Ako nam hoćete pomoći pitajte nas šta nam je potrebno. Ako želite raditi na terenu pitajte nas šta da radite. Bujrum sa nama, rame uz rame, ima mjesta. Ako želite dobro muslimanu Bošnjaku na ovom prostoru i želite nas braniti, a ne želite nas pitati kako i na koji način da to činite, onda nas najbolje ostavite na miru, kao što ste to činili do prije desetak godina i nemojte nas braniti niti nam pomagati. Tako ćete se najviše osevapiti i najviše nam pomoći. Sandžak je u međuvremenu, dok vas nije bilo, odškolovao hiljade svojih svršenika medrese (imama), stotine svršenika islamskih fakuleta (uleme), desetine hafiza, desetine hiljada mladih su prošli kroz naše predškolske odgojno-obrazovne ustanove… Napravili smo naša obdaništa, medrese, škole Kur’ana, fakultete, izgradili smo svijest da jedni drugima pomažemo i osnovali naše humanitarne ustanove, tako da nam ni vaša sadaka i pomoć za sirotinju više nije potrebna, osim ukoliko je iskrena. Ako nam stvarno želite pomoći i biti nam braća, ako vam je stalo do vjere i nas, te želite dijeliti sa nama dobro i zlo, sa nama raditi i graditi, poštovati nas i uvažavati, ostaviti šejtansku sujetu i zavist po strani, onda su vam naša vrata širom otvorena, potrebni ste nam i nestrpljivo vas očekujemo. Ehlen ve sehlen, merhaben i hošgeldiniz.

Autor: Dr. Rešad ef. Plojović

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala