Ukopana Mejrema Karišik – majka koja je nakon 40 godina pronašla sina
GORNJA TRNAVA / NOVI PAZAR – U subotu, 15. novembra 2025. godine, na mjesnom mezarju u Gornjoj Trnavi klanjana je dženaza i obavljen ukop Mejreme (Čazime) Karišik, žene čija je životna priča dirnula cijeli Sandžak i širu regiju. Preselila je na ahiret u 68. godini života, u ranim jutarnjim satima, a vijest o njenoj smrti ispunila je tugom sve koji su je poznavali ili su pratili njenu tešku, ali plemenitu životnu borbu.
Uz prisustvo rodbine, komšija i brojnih mještana, dženaza je klanjana poslije ikindije namaza. Njena skromnost, tišina i dugogodišnja bol koju je nosila u sebi ostale su urezane u srcima mnogih.
Humanitarac Hido Muratović, koji je bio ključan u traganju za naninim sinom i koji je ostvario emotivni susret nakon 40 godina razdvojenosti, objavio je dirljiv status povodom njenog preseljenja.
Njegove riječi prenose tugu, ali i smiraj:
“Mejra je godinama živjela sama, noseći u sebi bol koju niko nije mogao vidjeti. Četrdeset godina čuvala je nadu da će ponovo vidjeti svog sina. Taj susret… teško ga je opisati riječima. Kao da je sve što je proživjela dobilo smisao u jednom jedinom zagrljaju.”
Hido je napisao da je ponosan što je bio dio njenog života upravo onda kada joj je najviše trebala podrška:
“Otišla je mirno, sa spoznajom da njen sin postoji, da je dobro, i da ju je pronašao na vrijeme da joj vrati ono što je najviše željela – osjećaj da nije sama. Meni ostaje čast da sam vidio trenutak kada je njeno srce konačno dobilo mir.”
Prije nekoliko mjeseci, život Mejreme Karišik dospio je u javnost kada je ispričala kako je kao mlada žena, nakon poroda na Kosovu, bila prisilno odvojena od svog novorođenog sina i protjerana. Godinama je živjela sama u Novom Pazaru, čuvajući u srcu jedinu želju – da sazna je li joj sin živ.
Humanitarac Hido Muratović, zajedno sa saradnicima, pokrenuo je potragu koja je rezultirala pronalaskom njenog sina Faruka, danas čovjeka koji živi u inostranstvu.
Kada je čuo istinu, Faruk je odmah došao u Sandžak. Susret, zabilježen objektivom Emira Smajovića, bio je trenutak koji se ne zaboravlja:
nana u suzama pruža ruke i izgovara čuvene riječi:
“Sine moj… Allahu dragi, da li sanjam?”
Taj zagrljaj postao je simbol majčinske ljubavi koja ne poznaje ni vrijeme, ni granice, ni bol. Na mezarju iznad sela okupili su se rodbina, komšije i mještani iz cijele okoline. U tišini i dovi, ispraćena je žena koja je ostavila trag iako je živjela skromno i povučeno.
Sin Faruk, sestra Sadija, zet Omer i ostala rodbina primali su saučešća.
Nakon ukopa, u porodičnoj kući obavljen je hatar uz prisustvo mnogih koji su došli da podijele tugu. Vijest o njenoj smrti izazvala je ogromnu tugu, ali i smiraj među onima koji su pratili njen život – jer je Allah, dž.š., dao da Mejrema prije smrti ispuni svoju najveću životnu želju. Neka joj Milostivi Allah podari prostran Džennet, a porodici sabur i snagu.
