„Novopazarski komunisti su mojem ocu Ali-begu Ćoroviću oteli kuću i pretvorili je u Muzej“
Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Sandzaklive.rs portala
Prema istraživanju bošnjačkih historičara i pisaca rodonačelnik familije Ćorović je Mehmed Ćor-paša koji je bio čuvar grada Osijeka u današnjoj Slavoniji. Njega pominje i čuveni austrijski historičar Jozef fon Hamer (III tom, str.24). On je, nakon što je izgubio spahiluke u Osijeku, u ratu 1683-1699. godine, kao naknadu od velikog vezira, dobio spahiluke u Bihoru i na Pešteri.
U razgovoru sa rahmetli hadži Bahrijom Ćorovićem (1925-2021), jednim od najboljih poznavalaca historije Novog Pazara, vođenim 2015. godine, saznao sam da su Ćor-pašini potomci bili begovi: Sulejman, Selman, Kasum i Rustem. Ovaj posljednji, Rustem-beg je u nasljedstvo dobio posjede u nekoliko bihorskih i pešterskih sela. U Bihoru je imao zemlju u Hazanama i Jogoču, a na Pešteri: u Buđevu, Suhom Dolu, Biocu, Tvrdoševu i Živoliču kod Vučinića. Od njega potiče i familija hadži Bahrije Ćorovića. Rustem-beg je, zajedno sa bratom Kasum-begom, imao prelijepu kamenu kulu u selu Buđevu kod Sjenice na Pešteri. Kasum-beg je imao sinove: Saita, Selmana, Jakupa i kćerke: Ruvu i Nailu. Njegov brat Rustem-beg je imao dva sina: Bećira i Hasana i dvije kćerke: Zlatu i Veziru. Bećir je imao sina Derviša i kćerku Nefisu.
U ovom tekstu ćemo baciti akcenat na Kasum-begovog sina Jakuba i njegove potomke. Kasum-beg je 1912. godine, bježeći ispred zloglasnih crnogorskih komita, napustio sela koja su bila u njegovom posjedu: Buđevo, Bioce i Rudnik. Prema izjavi njegovog unuka Iskender Ćorovića, Kasum-beg je posjedovao 5.000 hektara svoje zemlje.
RAZGOVOR SA ALI-BEGOVOM KĆERKOM- DR. FETIJOM ĆOROVIĆ
Istražujući biografiju Aćifa efendije Hadžiahmetovića, saznao sam da se njegova majka zvala Jalduza Hajdinagić i da je bila u bliskom srodstvu sa dr. Fetijom Ćorović (1935), prvom Bošnjakinjom iz Novog Pazara koja je završila Medicinski fakultet. Naime, rahmetli Jalduza bila je rođena sestra njenom djedu Dževdetu. To je i bio razlog da posjetim u ljeto 2016. godine. Bio sam, zajedno sa svojom suprugom Selmom, gost kod čuvene doktorke Fetije. Vodili smo lijep muhabet o raznim temama.
Pričala mi je da je „njen otac Ali-beg Ćorović bio veoma ugledna i bogata ličnost. Svoje bogatstvo Ali-beg je naslijedio od oca Jakub-bega i djeda Kasum-bega. Sa majčine strane, njen djed je bio Dževdet Hajdinagić, također poznata ličnost u Novom Pazaru i šire. Njegova kuća se nalazila preko puta sadašnjeg Državnog univerziteta. Bavio se trgovinom i imao veliku zemlju u selima Rajetiću i Rikovu iznad Deževe.
Dževdet je tragično nastradao 1925. godine, koja je bila jedna od najtežih godina u istoriji Novog Pazara. Kao vlasnik zemlje otišao je u selo Pnuće kod Deževe da uzme „trećinu“, koja ga je zakonski sljedovala, od tamošnjih seljaka Srba. Međutim, njegove sluge su ga pretukle i on je ubrzo od zadobijenih batina i umro 1927. godine. Kasnije se saznalo da su ga pretukli Kulezići iz Deževe. Nakon 1945., dolaskom komunista, oduzeto nam je 10 hektara zemlje u selu Požegi, ostala su još 3 hektara. Moj djed Dževdet je imao dvije kćerke: moju majku Mazlumu, i Nusretu koja je bila udata za Huseina Mavrića.
Moja majka Mazluma Hajdinagić (1911-1995) bila je veoma lijepa i pametna žena. Ona je bila učiteljica u Ćilimarskoj školi koja se nalazila u ovoj našoj kući kod Parka u kojoj sada živimo. Otac Ali-beg je bio član tadašnjeg „Gajreta“ čiji su članovi bili najugledniji Pazarci. Bio je direktor Krojačke zadruge u Novom Pazaru. Imao je svoj krojački dućan ispred kuće u današnjoj ulici Stevana Nemanje, koju je kupio 1939., a koju su nam kasnije lokalni komunisti oteli i napravili Muzej.“
RAZGOVOR SA ALI-BEGOVIM SINOM- HADŽI ISKENDEROM ĆOROVIĆEM
Višegodišnja borba Iskendera Ćorovića za povraćaj kuće svoga oca Ali-bega je teška i iscrpljujuća. Međutim, Iskender, kako ga u Pazaru zovu „Kena“ ne odustaje od svog cilja. Obrađujući serijal orijentalnih kuća u Novom Pazaru, slučaj kuće Ali-bega Ćorovića veoma specifičan. Radi se o klasičnoj komunističkoj otimačini privatne svojine. Naime, na Zapadu, i u svakoj pravnoj državi, privatna svojina predstavlja svetinju. O čemu se zapravo radi saznaćete iz izjave moga sagovornika Iskendera Ćorovića (1943), koju je dao autoru ovog teksta 25. januara 2024. godine.
Sa njim sam imao veoma sadržajan razgovor potkrijepljen obimnom sudskom dokumentacijom i agrumentima koji idu u prilog priči mojeg sagovornika. Ovaj izuzetno smiren i imanski veoma jak hadžija počinje svoju još uvijek nedovršenu priču ovako:
„Moj pradjed Kasum-beg je 1912. godine došao u Novi Pazar, jer mu je u njegovom selu Buđevu, prijetila opasnost po život od crnogorskih pljačkaških bandi koje su harale graničnim područjem Bihora i Pešteri. Kasum-beg je imao 4 sina: Ćamila, Rustema, Selmana i mojeg djeda Jakuba. Od Jakuba je moj otac Ali-beg Ćorović. Dolaskom u Novi Pazar Kasum beg je kupio veliku kuću u Ćerčijskom sokaku (danas je to ulica Gojka Bačanina) gdje je smjestio svoju familiju. Bavio se trgovinom kao i njegovi sinovi. Moj otac Ali-beg je izučio krojački zanat kod tada poznatog majstor Joca.
U Kraljevini Jugoslaviju, kroz tzv. Agrarnu reformu, mojoj se familiji oduzima 5.000 hektara zemlje u selima: Buđevo, Bioc i Rudnik. Zalaganjem poslanika JMO i Džemijeta u skupštini Kraljevine Jugoslavije, kralj odlučuje da jednim dijelom isplati begovima otetu zemlju. Od novca koji je tada moj otac Ali-beg dobio od države kupuje 1939. godine na licitaciji u Novom Pazaru tri prelijepe kuće:
- Kuću u ul. Stevana Nemanje, u kojoj je nekada bila turska škola Ruždija (danas pretvorena u Muzej „Ras“),
- Kuću u ul. Svetosavska br.5 u kojoj je nekada bio Muarif mekteb (osnovna škola) uz samu Sinan-begovu džamiju iznad Gradskog parka i
- Kuću u Muftijskom sokaku (današnja ulica Rifata Burdžovića) u kojoj je bila osnovna škola. Međutim, Ali-beg je na kraju odustao od ove kuće, jer je prepustio svom prijatelju Mehmedu Harčinoviću da je on kupi.“
Naša kuća u kojoj je sada muzej, imala je dva sprata, sa po 6 soba na obadva sprata, podrum i aneks, obadva veličine po 60 metara kvadratnih. Kad su nam uzeli kuću, oni su kasnije od ovog aneksa napravili stan za čistaćicu muzeja. Kuća je imala ukupnu stambenu površinu od 400 metara kvadratnih.
„LOKALNI PAZARSKI KOMUNISTI NA OSNOVU PISMENE ODLUKE
IZ KATASTRA BRIŠU ALI-BEGA ĆOROVIĆA KAO KORISNIKA,
A UPISUJU „ŠKOLU ZA KV RADNIKE“ KAO KORISNIKA KUĆE“
„U to dolazi Drugi svjetski rat i 1945. dolazak komunista na vlast. Naša familija nije živjela u ovoj kući nakon rata, jer moj otac Ali-beg ovu kuću dao pod zakup „Školi učenika u privredi“. Ova se škola kasnije prebacuje kod Gimnazije i bila je poznata pod imenom kao- KV škola. Komunističke vlasti u Novom Pazaru 1959. godine obavještavaju mojeg oca da je kuća nacionalizovana i da je „kuća postala društvena svojina, a korisnik bivši vlasnik Ćorović Alija“. To je trajalo do 1969. godine kada nekoliko lokalnih pazarskih komunisti odlučuju da našu kuću, u ulici Stevana Nemanje, na perfidan način prisvoje.
Naime, na osnovu dvije pismene ODLUKE lokalni komunisti mojem ocu Ali-begu oduzimaju kuću u ulici Stevana Nemanje br.5. Njegovo ime se briše iz Katastra kao korisnika a upisuje Škola za KV radnike kao korisnik, koja je bila samo zakupac do 1965. godine.
Početkom januara 1972. Zajednica za obrazovanje (koju je vodio I. Š) obavještava Imovinsko-pravnu službu Skupštine opštine Novi Pazar da je Zbor radnih ljudi „Škole za kvalifikovane radnike“ na svom zasjedanju od 01.01. 1969. odlučio da POKLONI kuću bivše Ruždije Zavičajnom muzeju u Novom Pazaru.
Naravno, po već dogovorenom planu, Zbor radnih ljudi Zavičajnog muzeja (čiji je direktor bio E.M.) na svojoj sjednici od 12. februara 1976. godine PRIHVATA poklon Škole učenika u privredi. Od 1965. do 1968., naša kuća je bila prazna, da bi 1966., pod nejasnim okolnostima, izbio požar na njenom krovu koji je na sreću lokalizovan, te nije izgorjela cijela kuća.
Moj otac je, kao vlasnik, pokrenuo postupak vraćanja imovine, da bi 1974. godine Vrhovni sud Jugoslavije donio presudu kojom se poništavaju sve odluke i rješenja Opštine Novi Pazar i Ministarstva finansija u Beogradu.
Nakon smrti moga oca Alije Ćorovića 1979. godine., pravnu bitku oko vraćanja naše imovine pokrenuli smo ja imoja sestra dr. Fetija. Krajem septembra 2011. godine u Srbiji se donosi Zakon o restituciji (vraćanju oduzete imovine i obeštećenju). Ja sam odmah podnio zahtjev o vraćanju naše oduzete kuće. Nakon 4 godine čekanja dobio sam Rješenje od Agencije za restituciju u kojem stoji da ne može da nam se vrati zgrada u naturalnom obliku jer je u njoj smješten Muzej. Međutim, ova Agencija mu je ponudila novčanu isplatu od 15% vrijednosti kuće, što je smiješna suma.
Obratio sam se i Ustavnom sudu Srbije u Beogradu, koji mi je odgovorio da nije nadležan za to već redovni sudovi u Novom Pazaru.
Tužili smo državu Srbiju Višem sudu u Novom Pazaru, koji 2021. godine donosi Presudu u korist familije Ćorović. U njoj stoji da dotična kuća u ulici Stevana Nemanje i zemljište od 7,26 ari nikad nije izašlo iz posjeda familije Ćorović. Prema nalazu sudskog vještaka za geodeziju Ahmedina Husovića od 01.06.2021.stoji sljedeće: „Stara katasterska parcela broj 1161 po kulturi kuća površine 2,76 ara i dvorište površine 4,52 ara, ukupne površine 7,26 ara iz katastra zemljišta nastala je premerom iz 1952. godine i tada je bila upisana u posedovnom listu br.1709 K.O. Novi Pazar na ime Ćorović Alija sa udelom 1/1. Površina pod kućom od 2,76 ara obuhvatala je zgradu muzeja (sada objekat br.2) lokal koji je sada porušen a nalazio se uz međašku liniju sa kat. parcelom 1223 i pomoćni objekat severozapadno od muzeja uz međašku liniju sa kat.parcelom br.1160 i 1166. (sada objekat br. 2) na kopiji skice primera br. 72/52 prikazani žutom bojom…“
„NOVOPAZARSKI KATASTAR JAČI OD SUDSKIH PRESUDA REPUBLIKE SRBIJE“
I Apelacioni sud u Kragujevcu je donio presude (2022. i 2023.), kao i Viši sud u Novom Pazaru, donio presudu u moju korist. Međutim, i pored tri pravosnažne presude, Kataster u Novom Pazaru i dalje ne priznaje ove presude sudova Republike Srbije, već samo DVIJE ODLUKE koje su lokalni komunisti donijeli početkom 70-ih godina prošlog vijeka.
Ja sam prošle godine otišao kod direktora Katastra Dušana Milanovića da ga pitam „na osnovu čega je njihova pravna služba upisala da je Grad Novi Pazar vlasnik njegove kuće, odnosno Muzeja? On mi je odgovorio: „Ja nisam pravnik“.
Kazao sam mu da neću izaći iz kancelarije dok ne dobijem odgovor. Milanović je prišao telefonu i pozvao policiju i rekao da se u njegovoj kancelariji nalazi stranka, koja nije agresivna, ali neće da izađe napolje. Bio je petak i ja sam trebao da idem na džumu. Nakon desetak minuta ustao sam i krenuo ka vratima. On je prišao, uhvatio me za ruke i na silu posadio na stolicu i zatvorio vrata od kancelarije. Jednostavno lišio me slobode. U kancelariji se nalazio i njegov pravnik- neki Ilić koji je sve to posmatrao bez riječi. Kad sam drugi put ustao i krenuo ka vratima, jer se primicalo vrijeme džumi-namazu, on je otključao vrata i pustio me da izađem.
Nakon džume otišao sam u SUP, kod načelnika za privredni kriminal ali on nije bio tu. Kasnije sam saznao da je ovaj brat od ovog Milanovića iz Katastra koji me je lišio slobode. Išao sam i kod gradonačelnika Nihata Biševca, čiji je otac izučio krojački zanat kod mojeg oca Ali-bega, ali ni on me nije primio. Podnijeću tužbu za lišavanje slobode protiv Milanovića i njegovog pravnika Ilića. U svakom slučaju neću odustati, jer pravda je na mojoj strani.“
