Novi Pazar: Taksistkinja koja je osvojila srca Pazarcа – Žena za volanom koja diše ritmom grada
Zabilježili smo jednu nesvakidašnju vožnju kroz Novi Pazar – iz ugla žene koja svakodnevno kroči njegovim ulicama i osluškuje njegov puls. Novopazarska taksistkinja Ružica Miletić, iako porijeklom iz Polumira kod Kraljeva, već 24 godine živi u ovom gradu koji danas osjeća kao vlastiti dom. Vozi kao profesionalka tek dva i po mjeseca, ali već je poznata među građanima po vedrom duhu, osmijehu i otvorenosti. Kaže da je Pazar zavoljela iskreno, i da ne može zamisliti život nigdje drugo.
“Volim Pazar kao da sam rođena ovdje”, priča Ružica dok vodi novinarsku ekipu ulicama grada, pokazujući ne samo najljepše vidikovce, već i svakodnevne izazove s kojima se vozači suočavaju – gužve, nepropisno parkirana vozila, rupe na kolovozima i nedostatak trotoara.
- “Saobraćaj je veliki problem. Ulice su uske, sve češće zakrčene, a parking je gotovo nemoguća misija. Ljudi ostave vozilo nasred puta kao da su sami na svijetu.”
Ono što je dodatno zabrinjava jeste neplanska gradnja:
- “Zgrade niču gdje god ima parče zemlje, a niko ne razmišlja o širini ulica, trotoarima, zelenilu. Grad se pretvara u beton. Majke s djecom nemaju gdje da prođu, hodaju po ulicama. To je veliki problem.”
Iako je žena u većinski muškom zanimanju, Ružica kaže da reakcije građana najčešće bude osmijeh. “Često čujem: ‘Joj, žena taksista!’ A dame mi se posebno obraduju – osjećaju se sigurnije. Imamo i putnice pod nikabom koje isključivo traže žene vozače. To mi je čast i potvrda povjerenja.” Poziva sve žene da se odvaže: “Aman, žene, pokrenite se! Niko vam ništa neće. Ovo je posao koji se može raditi s ponosom.”
Kaže da voli svoj posao jer voli ljude.
- “Svaka vožnja je nova priča. Od prosjaka do doktora, od nasmijanih do potištenih. Bude i suza i smijeha. Slušala sam žene koje trpe nasilje, priče koje ne možeš da zaboraviš. Ne ostavlja to ravnodušnim.”
Taksisti, dodaje, često znaju više o svom gradu od vodiča.
- “Turisti možda ne koriste često taksi, ali informacije traže redovno. I to mi je drago, jer volim da preporučim vidikovce – Gradinu, Đurđeve stupove, Salakovac. Pazar je najljepši odozgo, posebno noću.”
I dok vozi kroz Zlatni sokak, usku ulicu punu nepropisno parkiranih vozila, ističe da taksisti trpe i zbog nesavjesnog parkiranja.
- “Apelujem na građane – ne parkirajte se na mjesta označena za taksi vozila. Mi od ovoga živimo. Kazne nisu male, a firma ih plaća.”
Vožnju završavamo na taksi stajalištu ispred Opšte bolnice. Ružica nas još jednom podsjeća na važnost saobraćajne kulture:
- “Pešaci često ne gledaju ni lijevo ni desno – samo zakorače, i to dok gledaju u telefon. A mi vozači – snalazimo se.”
Uprkos svemu, ne planira da odustane. Kaže da se u ovom poslu pronašla.
- “Nisam ni sanjala da ću ikad polagati vozački, a sad – uživam. Uživam u vožnji, u razgovoru, u svakom novom danu. A najviše volim kad nakon gužvi konačno izbijem na otvoren put – tad stvarno osjetim radost.”
Ova vožnja s Ružicom nije bila obična. Bila je to vožnja kroz dušu grada, sa ženom koja ga osjeća i poznaje, i koja svojim primjerom dokazuje da Pazar može da se voli – čak i kad boli.
free media
