In memoriam: Otišla je heroina Sandžaka koja je život pretvorila u borbu i ljubav
Sandžak je danas obavijen tugom. Otišla je Lihnida Purković (Džinović), u 37. godini života, ostavljajući za sobom prazninu koju je nemoguće popuniti. Ipak, ono što je ostavila iza sebe – ljubav, hrabrost i dobrota – ostaje da svijetli kao putokaz svima nama.
Godinama se borila s bolešću. Tumor joj je donosio bol i iscrpljenost, ali nikada nije mogao slomiti njenu snagu. Nije šutjela o svojoj borbi – naprotiv, podizala je glas za druge žene koje prolaze kroz isto. Govorila je hrabro, nastupala u emisijama, učestvovala na evropskim konferencijama i širila svijest o raku dojke. Njena priča pretočena je u pozorišnu predstavu, a nagrade koje je dobila bile su samo potvrda da je njeno lavovsko srce osvajalo ljude gdje god da je kročila.
Toliko je bila posebna da njen glas i njeno iskustvo sada koračaju daskama koje život znače – kroz pozorišnu predstavu u kojoj je ispričana njena borba. Publika je tu prepoznala istinu, bol, ali i snagu jedne žene koja nije htjela da se preda.
Pored nje bio je Damir – njen suprug, prijatelj i saborac. Kada je saznala dijagnozu, obećao joj je da nikada neće biti sama. To obećanje je ispunio. Do posljednjeg dana bio je uz nju, držeći je za ruku, hrabreći je i dajući joj snagu. Njihova kćerka Zahra, mali anđeo koji će nastaviti da nosi nasljeđe majčine hrabrosti, bila je Lihnidina najveća radost i razlog da se bori.
Lihnida je bila više od majke, supruge i prijateljice. Bila je simbol dobrote i požrtvovanosti. Radila je u kompaniji MDG, bila sertifikovani turistički vodič, koordinatorka u Divac omladinskom fondu, ali i saradnica savetovališta za žene oboljele od raka dojke. Voljela je knjige i imala dar za pisanje – toliko snažan da su mnogi čekali dan kada će njena knjiga ugledati svjetlost dana.
Njene riječi i djela bile su lekcija o tome da život, koliko god težak bio, uvijek ima smisla ako se živi sa ljubavlju i za druge.
Prijatelji su je od milja zvali Litka. Opisuju je kao rijetku, posebnu, neponovljivu. Njeno ime izgovarali su s poštovanjem, a njen osmijeh pamtit će se još dugo.
- “Ispričala nam je priču o životu. O smislu. O hrabrosti i lavovskom srcu”, zapisao je jedan od njenih najbližih prijatelja.
I zaista, Lihnida nije živjela uzalud. Njena borba, osmijeh i ljubav nastaviće da žive u srcima onih koji su je voljeli i u djelima kojima nas je zadužila.
Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah.
