Nihat nakon 20 godina saznao da djeca nisu njegova: “Želio sam da ih zaštitim, ali istina se nije mogla sakriti”
Babina Luka, Požarnica – Nihad Kešetović, nekadašnji radnik iz Lukavca, preživio je ono što mnogi ne bi mogli ni zamisliti – nakon više od dvije decenije saznao je da djeca koju je odgajao nisu njegova. Danas živi u tišini sela Babina Luka sa suprugom Nadom, gdje pokušava pronaći svoj mir u prirodi, daleko od svijeta koji ga je više puta izdao.
Njegova ispovijest, koju je podijelio u emotivnom razgovoru, otkriva lavinu tragedija i patnje: teška nesreća na poslu 1987. godine, tromboza, embolija pluća, Parkinsonova bolest, a potom i najteži udarac – izdaja najbližih.
- „Htio sam da djeca nikad ne saznaju. Da se razvedemo, podijelimo kuću, razdužimo kredite i svako svojim putem. Ali ona to nije htjela. Onda su djeca morala saznati istinu,“ govori Nihad dok sjedi pred svojom skromnom kućom.
Njegov život bio je isprepleten nesrećama, ali ništa ga nije slomilo kao trenutak kada je DNK analiza pokazala da nije biološki otac djece koju je s ljubavlju podizao.
- „Cijeli život sam ih hranio, školovao, volio… A onda, na sudu, saopštenje – nisu moja. Tada su djeca čula istinu. Bio sam nijem.“
Nakon otkrića, brak je okončan, ali su problemi tek počinjali. Kuća je ostala pod hipotekom, krediti su ostali nerazduženi, a emocije nerazjašnjene. Nihad danas vodi sudsku borbu za imovinu koju je stvarao godinama, dok ga zdravlje izdaje iz dana u dan.
- „Kad sam otišao iz te kuće, imao sam infarkt na poslu. Od tada više nisam radio. Ljekari su mi rekli: ‘Za tebe više nema posla.’“
Suprug Nada, s kojom je pronašao novi životni smiraj, pomaže mu da preživi teške dane. Iako je sve izgubio, Nihad kaže da ima ono najvažnije – mir.
- „Niko me ovde ne dira. Ovdje sam svoj na svome. Imam ugovor da mogu ovde živjeti do kraja života. To mi je dovoljno.“
Uprkos svemu, ovaj čovjek nije ogorčen. Svjestan da pravdu neće dočekati na sudu, svoje posljednje dane želi provesti u tišini, okružen prirodom i daleko od buke prošlosti.
Njegova priča ostaje kao svjedočanstvo o snazi čovjeka da preživi izdaju, tugu i gubitak, ali i o jednom očaju koji se ne može ni riječima opisati.
