Naš dijasporac u Njemačkoj pozvao prijatelja na kafu, ali ga je sljedećeg jutra dočekalo zloslutno pismo.
Na Facebook grupi „Balkan u Njemačkoj“, koja okuplja veliki broj članova iz dijaspore, jedan korisnik je objavio da mu komšinica u zgradi zagorčava život i da više ne zna šta da radi.
„Imamo komšinicu u zgradi, osamdesetogodišnju staricu. Nemam problem sa godinama, svi moraju ostariti, ali ova je izgleda dobila Gripen sistem za praćenje svega. Prati ko ulazi, ko izlazi, ko diše, ko nosi torbe, ko se smije, ko kiše… Još bih sve to mogao progutati, ali starica ima jednu naviku – stalno prijavljuje stanare Verwaltungu.
Ako se vrata malo prejako zatvore – prijavite. Ako djeca trče niz hodnik – prijavite. Ako neko donese ormarić iz Ikee – prijavite. Ako neko naruči paket – prijavite jer, navodno, ima ‘previše pošte’“, započeo je svoju priču na Facebooku.
‘Pas cvili svaku večer’
“Najnovije: prijatelj me je došao posjetiti i ostao sat vremena. Ujutro me dočekalo pismo – baka me prijavila da vodim posao „iznajmljivanja“ bez dozvole.
Gledam i mislim da ima skrivenu kameru, kao u skrivenoj kameri. A sada poslušajte ovo: Kad baka usisava stan (što radi tri puta sedmično), zvuči kao Boeing 747, kao da rula po pisti. I ne govorim ništa, jer mislim – žena je sama, pustite je. Ali ona nam stalno pravi probleme.
Najbolji dio: ima psa. I psa koji svake noći cvili i zavija kao da priziva duhove svojih predaka. A kada joj neko kaže: „Možda mu je hladno“, ona odgovara: „Pas nije problem, ti si problem.“ Danas mi supruga kaže: „Idi je lijepo zamoli da prestane prijavljivati, djeca se boje ući u lift jer misle da će ih baka kazniti.“ Ja kažem: „Kakav lift? Nema lifta. Penjemo se kao na Himalaje svaki dan.“
Sad me zanima, realno: Šta učiniti u ovakvom slučaju? Može li se ovo negdje službeno prijaviti kao uznemiravanje? Jer ako se ovako nastavi, bojim se da će uskoro poslati prijavu Verwaltungu da „nepravilno dišem u zajedničkom prostoru“.
Prijava nakon tri mjeseca
„Imamo takvu komšinicu. Doselili smo se ovdje prije tri mjeseca i ona nas je već prijavila.“ Smeta joj svjetlo na terasi, iako žena živi dvije kuće niže. Kaže da je svjetlo prejako za komšije preko puta, iako između nas i tih stanova postoji put, pa svjetlost uopće ne dopire do njih.
Ako nam neko dođe u posjetu i parkira se na našem parking mjestu, ona odmah zove domara (Hausmeister). Čak je prijavila jednu komšinicu jer ima tri automobila i zauzima tri parking mjesta na ulici, koja nisu ni garažna ni privatna parking mjesta. Srećom, svi u zgradi, kao i uprava zgrade (Hausverwaltung), poznaju je i ne daju joj više važnosti.”
„Neka prijavljuje koliko god želi, uprava ti ništa ne može. Živi svoj život i ne obraćaj pažnju na nju. Baci pisma od uprave i ne otvaraj ih, a kada ti nešto kaže, pravi se da ne razumiješ. Pametniji popuste. U svakoj zgradi ima po jedna takva osoba.”
Teror od komšija
„Deset godina su me komšije iznad mene terorizirale. Bile smo tri porodice, ali ja sam bila najgora. Stalno je ostavljao prijeteće poruke i prijavljivao nas upravi. Nekoliko puta sam zvala policiju. Noću je lupao, bacao stvari i polijevao vodom balkon. Policija bi dolazila, ali bi govorili da spava. Zato sam počela imati zdravstvenih problema. Na kraju nisam imala drugog izbora nego da se preselim, što mi je policajka savjetovala. Ko to nije doživio, ne može razumjeti. Vraćanje istog iznosa nije rješenje.“
„Imali smo slično iskustvo. Nakon nekoliko prijava stanodavcu i zajedničkog razgovora, moj muž je najavio pravnu zaštitu. Nakon toga je zavladao mir. Sitna zloba i dalje postoji, ali više ne reagujemo.“
„Imala sam sličan slučaj. Žalite se upravi zgrade pismeno. Važno je da se svi stanari koji imaju problem žale zajedno. Nema smisla raspravljati se s osamdesetogodišnjakom koji je nezadovoljan životom.“
Ćutanje dvije godine
„Napravite protumjeru. Tako sam i ja riješila problem. Prijavila sam ponašanje kao uznemiravanje i rasizam. Nakon toga je sve prestalo.“
„Imala sam jednu takvu i šutjela sam dvije godine. Kad mi je bilo dosta i pokazala odlučnost, prestala je. Kasnije sam se pitala zašto to nisam učinila ranije.“
„Moje komšije su posebna priča. Jedna mi vadi poštu iz poštanskog sandučića, druga noću pravi buku, treća mi lomi bicikle. Policija često kaže da to rješavamo međusobno.“
„Imali smo takvu komšinicu dvadeset pet godina. Nakon brojnih lažnih prijava, nadležne vlasti je više nisu shvatale ozbiljno. Najbolje bi bilo da svi stanari zajedno napišu peticiju upravi.“
