Rođen u muslimanskoj porodici, nikada nije ušao u džamiju: Šaban je slavio slavu svoje žene, a ovako je ispraćen na vječni počinak
Šaban Šaulić, nekrunisani kralj narodne muzike, bio je čovjek kojeg je narod volio bez zadrške, bez podjela i bez pitanja „ko si i čiji si“. Rođen u muslimanskoj porodici u Šapcu, Šaban je odrastao u vremenu i prostoru u kojem je ljudskost bila važnija od etiketa, a muzika jača od svake ideologije i vjerske pripadnosti. Iako su mu roditelji bili muslimani, Šaban se tokom života nije vezao ni za jednu religiju. Kako su svjedočili njemu bliski ljudi, nikada nije pokazivao interesovanje za formalno prakticiranje vjere, niti je ulazio u vjerske objekte – bilo da je riječ o džamiji, crkvi ili sinagogi.
- – Šaban je poštovao svaku vjeru, ali nijednu nije ispovijedao. Njegova mjera nije bila religija, već čovjek – ispričao je za medije izvor blizak porodici.
Upravo takav životni stav ogleda se i u činjenici da je ispraćen na vječni počinak bez prisustva vjerskih službenika, tiho i dostojanstveno, onako kako je i živio – izvan kalupa, ali duboko u srcima ljudi.
Ipak, poštovanje ženine tradicije bilo je nešto što Šaban nikada nije dovodio u pitanje. Sa suprugom Gordanom, s kojom je proveo cijeli život, u njihovom domu u Beogradu redovno je obilježavao krsnu slavu Svetog Jovana – Gocinu devojačku slavu. Kuća Šaulića tih dana bila je otvorena za prijatelje, porodicu i kolege, uz osmijeh, pjesmu i poznato Šabanovo gostoprimstvo.
- – To je bila Gocina slava, ali Šaban je uvijek učestvovao srcem. Bio je pravi domaćin – prisjećaju se njihovi prijatelji.
U svom prepoznatljivom, šeretskom stilu, Šaban je znao i da se našali:
– Prvo ide kafa, predjelo, malo se foliramo s kiselom vodom, a onda do jutra muzika i veselje. Goca mi ne broji čaše – govorio je uz osmijeh.
Posebnu emociju u javnosti izazvala je odluka Gordane Šaulić da svog supruga isprati uz stihove pjesme „Ne plači dušo“, jedne od najemotivnijih numera koje je Šaban ikada otpjevao – i to upravo njoj. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, Šaban je u emisiji „Balkanskom ulicom“ ispričao kako je ta pjesma nastala:
- – Došao sam kući usred noći s društvom, svi pod gasom. Goca je bila ljuta, s pravom. Napali smo kuću kao indijanci. Da je smirim, počnem da joj pjevam iz glave: „Ne plači, dušo, ja ću ti doći po ponoći…“ Tako je nastala pjesma, u jednom dahu, iz srca – ispričao je Šaban.
Kasnije joj je, u šali, govorio:
– Eto, bila si ljuta što sam došao pijan, a vidi kakva je pjesma ispala. Morali smo kući – sve kafane su bile zatvorene.
Šaban Šaulić tragično je izgubio život 17. februara 2019. godine u teškoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Otišao je naglo, ali je iza sebe ostavio neizbrisiv trag – pjesme koje se i danas pjevaju u kafanama, na svadbama, u automobilima i u tišini, kad srce zaboli. Rođen u muslimanskoj porodici, slavio pravoslavnu slavu, a volio ga cijeli Balkan – Šaban Šaulić je možda najbolje pokazao da je iznad svega bio čovjek, a to je jedina titula koja traje i poslije smrti.
