Znate one roditelje koji ostavljaju djecu da plaču satima? Evo zašto su u krivu!
Vjerovali ili ne, postoje roditelji koji ostavljaju dijete da plače samo u sobi jer smatraju da će se dijete tako naučiti samo uspavati i smiriti.
Preuzeto: Moderno roditeljstvo
Kada sam pisala o zajedničkom spavanju roditelja i djeteta, spomenula sam kontroverznu metodu kontroliranog plakanja (Cry it out ili Ferberova metoda) koja roditeljima nalaže da ostave malo dijete samo u prostoriji da neutješno plače u sve većim vremenskim intervalima, ne bi li se dijete samo naučilo uspavati, odnosno umiriti.
Jedna poznanica ovu je metodu nazvala “Isplači se sine”, duboko uvjerena u njenu primjenu i korist.
No evo o čemu se ovdje zapravo radi i zašto je djetetu nužno potrebna roditeljska utjeha u takvim trenucima, pri čemu smatram da je ta metoda jednako pogubna, kako za bebe, tako i za stariju djecu.
Metoda kontroliranog plakanja jedan je od ekstremnijih načina uspavljivanja djeteta putem raznih bihevioralnih tehnika, ne bi li dijete zaspalo i prespavalo cijelu noć, bez uznemiravanja roditelja.
Kao što logika nalaže, nakon nekoliko dana primjene te metode, dijete se “nauči na taj način” te tako i nauči samo uspavati svaki put kad je to potrebno.
Roditelji stoga ovu metodu odluče koristiti gotovo svaki put kad se dijete uznemiri, a sve kako bi ga naučili da se samo može smiriti i utješiti.
Razvojna psihologinja Dr. Diana Divecha sa Centra za emocionalnu inteligenciju pri poznatom Yale sveučilištu napomenula je da postoje mnogobrojne štetne posljedice kod primjene metode kontroliranog plakanja. Evo koje su to posljedice.
Plač kod djece nije znak lošeg ponašanja koje treba popraviti
Plač je fiziološki signal koji znači da nešto nije u redu.
Kada dijete zaplače, a roditelj mu priđe te pruži fizičku i emocionalnu utjehu, dijete spozna da će njegove potrebe biti zadovoljene te tako, dugoročno gledajući, sve manje i manje ima potrebu plakati.
S druge strane, ukoliko je djetetov plač ustrajno ignoriran od strane roditelja, dijete podsvjesno spoznaje da je njegov način signalizacije neučinkovit.
Djetetova prirodna potreba tada može prerasti u tjeskobnu potrebu, pri čemu je roditelj ugrozio djetetov razvojni osjećaj samopouzdanja i samoučinkovitosti.
Nema ništa loše u tome da djeca plaču, to im je prirodan i urođen način signalizacije potreba koje imaju u toj dobi.
Ova metoda ne razvija samostalnost kao što mnogi misle
Iako bi gotovo svaki roditelj htio da njegovo dijete što prije postane samostalno, forsirajući dijete da se samo nosi sa svojim potrebama i osjećajima, nije način na koji ćete postići samostalnost.
Samostalnost prirodno proizlazi iz čvrstog, povezanog odnosa roditelja i djeteta – odnosa koji svoje temelje drži na zadovoljenim potrebama djeteta.
Jer ako dijete ostavljamo da neutješno plače mi ga naprosto ignoriramo, njega kao osobu i njegove potrebe koje iskazuje plačem, jer u toj dobi ne zna dugačije pokazati što mu treba.
KADA RODITELJ DJETETU PRUŽA KONSTANTNU UTJEHU, DIJETE POSTUPNO SPOZNAJE I VJERUJE DA JE VRIJEDNO LJUBAVI TE DA IMA NEKOGA U ŽIVOTU TKO MU UVIJEK TU LJUBAV MOŽE PRUŽITI.
Izvor stresa za dijete
Situacija u kojoj dijete plače, a taj plač je ignoriran, može biti vrlo stresna za dijete.
Takva vrsta stresa, za dijete u razvoju, može postati toliko dominantna da preraste u toksičan stres. Toksičan stres pak može ometati razvoj gena koji reguliraju stres tijekom razvoja djetetova mozga.
Ovo nije nešto što našem djetetu treba u njegovoj razvojnoj fazi, pa zašto ga onda izlagati nepotrebnom stresu?
Ne uzima u obzir specifične potrebe pojedinog djeteta
Svako dijete je drugačije, jedinstvenog karaktera i temperamenta, a metoda poput kontroliranog plakanja je metoda koja je predodređena za svu djecu jednako.
Niti jedna metoda odgoja se ne može slijepo primijeniti na svu djecu jer sva djeca nisu jednaka, niti bi trebala biti.
Jedna od ključnih uloga roditeljstva je ta da spoznamo jedinstvene potrebe svog djeteta ne bi li ih mogli zadovoljiti i pomoći svom djetetu da se izgradi u kvalitetnu odraslu osobu.
Razlog zašto primjenom metode kontroliranog plakanja dijete, na koncu, zaista prestane plakati je taj što je izgubilo svaku nadu da će mu roditelj pružiti utjehu, a ne zato jer je samo naučilo ublažiti svoju tjeskobu.
Bez roditeljske utjehe, dijete se razvija u nesigurnog pojedinca, koji se često bori sa tjeskobom i izbjegavanjem interakcije s drugima.
Kada roditelj djetetu pruža konstantnu utjehu, dijete postupno spoznaje i vjeruje da je vrijedno ljubavi te da ima nekoga u životu tko mu uvijek tu ljubav može pružiti.
Ta roditeljska ljubav djetetu služi kao sigurna baza iz koje može istraživati svijet te ukoliko se susretne s nevoljama, uvijek se može vratiti u svoju sigurnu bazu gdje će ga čekati podrška i utjeha.
Na taj način se dijete, povjerenjem u svog roditelja, gradi u sigurnu, samouvjerenu osobu.
Metoda kontroliranog plakanja je zapravo kažnjavanje djeteta zato što je umorno ili zato što ne zna drugačije izraziti svoje potrebe nego tako da plače.
Djeca plaču i to je sasvim u redu, no to ne znači da mi odrale osobe moramo biti bešćutni prema svojoj djeci i ostavljati ih same zatvorene u sobi očekujući da će oni sami riješti sve svoje probleme.
Jer često ni mi koji se znamo izraziti na mnogo bolji način nismo u mogućnosti riješti sve svoje probleme, pa kako onda to isto možemo očekivati od svog djeteta?
