Bjelopoljka je mnogima omiljeni moler i prava žena zmaj
Od “šegrtovog pomoćnika“, Vera je vremenom izrasla u majstora moleraja i radi od Bijelog Polja do primorja
Svi u Bijelom Polju znaju je kao Verku-molerku. Već četvrt vijeka Verica- Vera Rakočević uspješno moleriše i za nju nema tajni u poslu rezervisanom za muškarce.
Nesvakidašnja majka i baka počelo je 90-ih godina prošlog vijeka, kada je njen sada pokojni suprug Petar ostao bez posla molera u državnoj firmi i posvetio se privatluku.
Trebalo je nahraniti petoro usta. Teška tranzicija s jedne i želja brižne majke da djeci pruži sve što im je potrebno, natjerali su, samo naočigled krhku ženu, da se upusti u vode teškog posla.
I prije toga, Vera se nikada nije stidjela nijednog posla, pokušavajući da trgovinom popravi kućni budžet:
“Putovala sam nedjeljno i po tri puta do Subotice da donesem robu i rasprodam. Prodavala sam kajmak, cvijeće… Kako je, vremenom, suprug imao sve više posla u krečenju, počela sam pomalo da mu pomažem. U početku bih pritekla u pomoć pri izmještanju namještaja, lijepljenju zaštitnih traka…“
Od “šegrtovog pomoćnika“, Vera je vremenom izrasla u majstora, čiji tempo danas jedva da mogu da prate i mlađi momci.
Oko sebe uvijek ima po pet-šest mladih obučenih radnika, koji priteknu u pomoć kad god je to potrebno. Vera je okrečila hiljade soba. Gdje god da ode, od Bijelog Polja, do Podgorice i primorja, čeka je posao, ali i preporuke.
Uvijek nasmijana žena veoma je cijenjena u Bijelom Polju i za njene zlatne ruke posla nikada ne fali.
Reporterka “Vijesti” zatekla je kako sa dva majstora moleriše stan.
Zapanjujuće je s kakvom lakoćom se sredovječna žena kreće kroz prostoriju na merdevinama, na kojima visi kanta sa 20 kilograma boje.
Kaže da u prosjeku može da okreči 3-4 sobe dnevno, koje premazuje po dva puta, i da joj nije teško da krečom pređe pet soba kada ima posla.
“Radim u prosjeku od 7 sati, pa dok ne završim posao. Uveče kada dođem, istuširam se, spremim sinu i sebi večeru, prečistim prašinu, operem suđe i uvijek mi ostane vremena da malo odgledam televiziju“.
Ni poslije 10 ili više sati rada, Vera tvrdi da ne osjeća veliki umor. Kaže da ima istu snagu i energiju kao i prije 20 godina.
Najpouzdanije mušterije za nju su penzioneri, koji nikada ne ostaju dužni:
“Za razliku od njih, ima ljudi koji mi i dan danas duguju… Tako da kod nepoznatih radim isključivo na preporuku. Ipak, znate kako se kaže: ‘Uvijek radi dobro i Bog će ti nadoknaditi’“.
S unučadima i fudbal igra, španske serije ne gleda
Od četvoro djece, Vera ima sedmoro unučadi.
Nije teško zamisliti koliko je lako voljeti “superbaku”, koja umjesto gledanja španskih serija igra fudbal i razne druge igre s djecom.
Najmlađi njen sin se posvetio se moleraju i radi sa njom.
Iako je sama sebi poslodavac, Vera rijetko ima slobodne dane. Mogla bi, kaže, da podnese dva dana da se odmori, “koliko da prečisti kuću – generalno“.
“Eto, to bi za mene bio odmor. Više od toga za mene bi stvarno bila velika, velika kazna. Jednostavno, ne mogu da sjedim i moram da radim, jer se jedino tako osjećam normalno“.
Godišnji odmor jednom imala i bila srećna kao nikada u životu
Za sve godine, Vera tvrdi da je samo jednom imala istinski godišnji odmor.
Bilo je to prošle godine, kada je pošla u posjetu kod sina, snaje i unuka u Švedsku.
“Prvi put u životu mi se tada desilo da se probudim i da me čeka skuvana kafa, doručak i moj unuk kojem je u dalekoj zemlji bila potrebna toplina bliskih rođaka. Igrali smo fudbal i razno-razne igre i on je bio presrećan. A i ja, kao nikada u životu“.
Izvor:Vijesti.me
