Ratna sreća se okreće: Ukrajinci sve bliže gradu Hersonu, Kijevu stiže i velika tranša tenkova
Međunarodna politika u vezi sa ovim ratnim sukobom ponovo je intenzivirana, a sve je jači i dolazak zapadnog oružja u Ukrajinu.
Utorak, 19. jul, je ujedno i 146. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Poslednjih dana ratna sreća tamo se donekle okrenula na stranu branilaca – nastavljeni su uporni napadi preciznim višecevnim raketnim sistemom M142 HIMARS na čvorišta ruske vojske i vojne logistike, a čini se i pojedinačni napadi na teren nisu bili previše uspješni, od čega je agresorska strana, barem formalno, imala velika očekivanja.
Ni zvanična ruska najava o ukidanju tzv operativne pauze, kao i posjeta ministra odbrane Sergeja Šojgua borbenim komandama u Donbasu, koja je odmah uslijedila u subotu, 16. Šojgu je tada naredio da se pojača lov na već pomenute lansere HIMARS, ali pored redovnog bombardovanja svih važnih gradova koji se nalaze neposredno uz borbene linije, samo je izvođenje masovnih noćnih vazdušnih napada na pojedine ukrajinske gradove dublje u pozadini bilo vidno pojačan.
Dok neki vojni ili logistički ciljevi mogu biti pogođeni tokom takvih akcija, većina takvih napada svedena je na neprecizno uništavanje civilne infrastrukture.
Vidno je pojačan nivo ruskog elektronskog ratovanja na linijama fronta, vjerovatno u nastojanju da se poremeti segment GPS navođenja rakete HIMARS, a pojačane su i mjere informacionog ratovanja – širenjem glasina kako o događajima oko linije fronta tako i međunarodno. Među ruskim tvrdnjama o sve većim gubicima nanesenim ukrajinskim veteranima – koje je, doduše, praktično nemoguće potvrditi iz bilo kojeg drugog izvora – posebno treba spomenuti rusko objavljivanje novih tabelarnih podataka o stanju “stranih plaćenika” u Ukrajina.
Prema ruskim izjavama, Hrvatska je u oko mjesec dana od prethodnih podataka pala sa četvrtog mjesta ukupno među evropskim zemljama na sada petu poziciju po navodnom broju boraca u Ukrajini. Prema zamisli iz Moskve, pretekla nas je Bjelorusija, iz koje zapravo dosta boraca dolazi u Ukrajinu, pa imaju vidljive odvojene jedinice na frontu.
Međutim, od 204 registrovane osobe, Rusija sada broji 81 mrtvaca iz Hrvatske i 58 povratnika, što bi trebalo značiti dodatnih 7 mrtvih i 7 povratnika u proteklom mjesecu – dok je 65 hrvatskih dobrovoljaca navodno i dalje ostalo u Ukrajini. Naravno, kako su te brojke sredinom juna bile potpuno fantastične, preuveličane i relativno sigurno netačne, tako ostaju i danas, pokazuju ruski podaci od prošle sedmice.
Nova pomoć Ukrajini
Međutim, treba napomenuti da je međunarodna politika u vezi sa ovim ratnim sukobom ponovo intenzivirana. Prije svega, jučer je Evropska unija najavila dodatnu pomoć Ukrajini, izdvajajući oko 500 miliona eura u svoj ukupni peti paket vojne pomoći od početka intenzivne faze ovog rata, što donosi ukupan iznos takve pomoći EU od 24. februara ove godine. godine na oko 2,5 milijardi evra.
Ovim novcem treba nastaviti zajedničku nabavku vojne opreme za odbranu Ukrajine, a pošto zajednički budžet EU ne dozvoljava takvo finansiranje – sredstva bi trebalo da budu uplaćena iz vanbudžetskog fonda za međunarodne mirovne operacije, ukupno oko 5 milijardi evra.
Naravno, ova situacija (da se oko polovina sedmogodišnjeg fonda izdvaja za samo pet meseci) uveliko dovodi u pitanje dugoročno funkcionisanje ove vrste pomoći Ukrajini, ali pošto se čini da ipak postoji volja za takvom zajedničkom akcijom vjerovatno će biti moguće pronaći načine implementacije. Istovremeno, uprkos nedavnom de facto popuštanju režima sankcija za Rusku Federaciju – gdje njemačko insistiranje na vraćanju turbina za gasovod Sjeverni tok 1 iz Kanade u Rusiju očigledno nije bilo dovoljno da osigura nastavak rada tog ruta snabdijevanja – sada Unija ozbiljnije najavljuje sadržaj budućnosti, sedma po paketu sankcija Rusiji.
Oni će, kako se čini, uključivati zabranu prometa ruskog zlata i raznih visokotehnoloških proizvoda (posebno onih sa dvostrukom namjenom), a proširiće se i lista sankcionisanih pravnih i fizičkih lica. Iako se čulo da je inzistiranje Mađarske uspjelo spasiti Gazprombanku, preko koje idu međunarodna plaćanja za ruski plin, od sankcija, Sberbank – koja je do početka marta poslovala i u Hrvatskoj – trebala bi se naći na listi sankcioniranih.
Ali, nažalost, nema ni riječi o zaustavljanju učešća grčkog brodara u pomorskom izvozu ruske nafte – gdje su posljednjih mjeseci, u žurbi prije stupanja na snagu sankcija EU u decembru, grčki tankeri prevezli polovinu ukupnog količina ruske nafte koja se izvozi morem. Osim toga, samo u maju i junu ove godine u ruske luke na Crnom i Baltičkom moru uplovili su 151 put, što je praktično 70 posto češće nego u istom periodu prošle godine, kada su posjetili 89 puta.
Dolaze i nova oružja
Za to vrijeme povećan je i dolazak zapadnog oružja u Ukrajinu. Pored francuskih oklopnih transportera VAB 4*4 i dodatnih samohodnih haubica sistema Cezar, čini se da je isporučeno oko 230 poljskih tenkova PT-91, koji predstavljaju temeljnu poljsku nadogradnju tenkova T-72M1. Sredinom 1990-ih, počelo je.
Čini se da se u Ukrajinu šalje potpuna poljska tranša takvih tenkova, dobijenih modernizacijom dijela starijih vozila, a zatim dodatnom proizvodnjom ostatka – za koju se očekuje da bi Poljska dobila određenu količinu zamjenskih američkih tenkova Abrams od Sjedinjenih Američkih Država.
Svi ovi, a vjerovatno i mnogi drugi programi dodatne vojne pomoći Ukrajini, sutra će biti na dnevnom redu, budući da je 20. jula održan 4. sastanak tzv. “Ramstein grupe” (Ukrajina Defence Contact Group) – zemlje koje u proširenom EU/NATO formatu organizovano rade na jačanju odbrambenih sposobnosti napadnute zemlje.
Naravno, kada već pominjemo spoljnu politiku, ne treba zaboraviti ni samu Rusku Federaciju – državu koja je vidno zaobiđena i bojkotovana na sastanku zemalja G20, koji je održan na Baliju u Indoneziji pre desetak dana. Kako bi pokazao da takav bojkot nije apsolutan, Vladimir Putin je danas otputovao u Teheran kako bi imao trilateralni sastanak uživo sa iranskim domaćinima i turskim predsjednikom Erdoganom, koji je također došao do Irana.
Iako je najavljena tema sastanka bila Sirija, teško je bilo ne primijetiti zanimljivu kombinaciju prisutnih i njihovih stavova, kako na zadatu temu, tako i na druge.
Naime, dok Iran i Turska dijele jaz prema Kurdima, a Rusija i Iran aktivno sarađuju u Siriji – tu je Turska na suštinski drugoj strani s malo prostora za kompromise. Jednako tako, iako održava određene odnose sa Ruskom Federacijom, Turska je u NATO savezu, i vojno sarađuje sa Ukrajinom, dok istovremeno igra na ruku zvaničnoj Moskvi otežavajući Švedskoj i Finskoj ulazak u NATO – a istovremeno pokušava da bude neutralni posrednik za uspostavljanje režimskog pomorskog izvoza ruskog i ukrajinskog žitarica preko Crnog mora.
O tome se u Turskoj u posljednje vrijeme intenzivno razgovara uz učešće organizacija Ujedinjenih naroda, a moguće je da je na ovu temu postignut neki dogovor, čije bi skoro objavljivanje moglo ozbiljno ublažiti svjetsku krizu po pitanju snabdijevanja hranom jednog broja siromašnih. zemlje.
Male promjene na bojnom polju
Što se tiče situacije na linijama fronta u Ukrajini, ona se posljednjih dana sve detaljnije mijenja. Dok još uvijek nema mira na sjeveru Ukrajine uz granice s Ruskom Federacijom, preko aktivne linije fronta na istoku, jugoistoku i jugu Ukrajine, serija od manje-više dva velika ukrajinska napada dnevno na ruske koncentracije vojske jedinica ili skladišta municije ili goriva se nastavlja.
Čini se da su oko 28 km sjeverno od ukrajinskog grada Harkova, ruske snage uspjele zauzeti selo Dementijevka nakon nekoliko sedmica napora, što nije značajno poboljšalo njihovu borbenu situaciju – kao ni neuspjelih napora da ojačaju položaje oko 100 km jugoistočno Harkova, u oblastima južno od Balaklije i zapadno od Izjuma.
Čini se da je područje južno od Izjuma posljednjih dana bilo i poprište manjih ukrajinskih kontranapada, koji su uspjeli donekle odgurnuti ruske agresore od strateški važne željezničke pruge koja preko Barvinkova snabdijeva uporište Slovjansk – tako da sela Kurulke i Dibrovne su došli pod kontrolu branilaca, a agresori su se pomjerili oko 12 km sjeverno od pomenute pruge. Upravo je na tom području rusko težište bilo potpuno usmjereno na jugoistok, duž puta Izjum-Sloviansk, a uprkos naporima, ni tamo nije bilo kretanja preko ukrajinske linije odbrane Bogorodična-Dolina-Krasnopiljja-Mazarivka-Ivanivka.
Isto tako, nije bilo pomaka ni na frontu koji prati rijeku Siverski Donjec od mjesta Bogorodična u dužini od oko 46 km zračne linije, gdje ruske snage, uprkos aktivnom bombardovanju potencijalnih prelaza, nisu uspjele preći rijeku. Ni na istoku, oko grada Siverska, nije izgledalo da nema značajnijih pomaka. Iako su ruski izvori danima najavljivali pad Siverska, a onda su odjednom počeli da pričaju kako ipak neće napasti taj grad, već ga opkoliti prodorima sa severa i juga – čini se da su se sve te priče ispostavile biti lažan.
Naime, kako sada izgleda, tamošnja linija fronta je još uvijek na sjeveru podržana rijekom Siverski Donjec, a zatim ide na jug, ali ne od Siverska i Serebrijanke odmah sjeverno od nje, već istočnije – od Grigorivke, a možda i od još istočniji grad Bilogorivka, o kojemu ruski izvori također već duže vrijeme govore. Krećući se na jug, odbrambena linija se i dalje zasniva na selu Verhnokamjanske, a južnije ne samo na Ivano-Darivki, već možda i na Spirneu (još jedno mjesto koje su ruski izvori davno proglasili potpuno zauzetim). Uprkos borbama duž puta T1302, koji dalje prati front prema Soledaru i Bahmutu, čini se da ni tamo nije bilo dobrih vijesti za agresore, a ukrajinski branioci čak uspijevaju zadržati proboj fronta oko 20 km jugoistočno od Bahmuta, u blizini grada Novoluganske i termo-Vuglegirske elektrane.
Stabilizacija situacije
Sve to u velikoj mjeri odgovara jučerašnjoj izjavi generala Valerija Zalužnog, načelnika Generalštaba Oružanih snaga Ukrajine, koji je u razgovoru sa svojim američkim kolegom Markom Milleyem izjavio: „Uspjeli smo stabilizirati situaciju. Kompleksno je, napeto, ali potpuno pod kontrolom”. Međutim, ova situacija bi itekako mogla imati veze sa spominjanjem povlačenja pojedinih ruskih snaga iz područja nedavnih žestokih borbi oko Slovjanska, Siverska i Bahmuta na jugu – na područje Zaporožja i Hersona.
Naime, dok se o Zaporožju već neko vrijeme govori o potencijalima većeg ukrajinskog kontranapada, čini se da su na krajnjem jugozapadu ratišta stvari zaista postale neugodne za vojsku Ruske Federacije i njene domaće saradnike. Naime, nakon dužeg sporog sukoba na krajnjem jugozapadnom dijelu Hersonske oblasti, u dijelu gdje okupirano područje prelazi na zapadnu obalu rijeke Dnjepar – čini se da su se tamošnji manji ukrajinski dobitci postepeno počeli uklapati u veće sliku napretka. P
ored upornih borbi koje su obeležile tu zonu na severu, prema ukrajinskom gradu Krivoji Rih, u centralnom delu (gde su branioci prešli reku Ingulec i ugrozili rusko uporište Snigurivka) i na jugu oko Hersona – postepeno osvajanje niza manjih sela dovelo je ukrajinsku stranu blizu grada Hersona iu dobru ofanzivnu poziciju. Tamo su ruska skladišta i komandni centri danima spektakularno uništavani raketnim salvama iz sistema HIMARS, a pored gradova Hersona i Nove Kahovke, meta su sada i nekoliko prelaza koji povezuju ruske odbrambene linije preko Dnjepra Rijeka na istoku, sa najvećim dijelom osvojenih teritorija iu pozadini.
Dolazak ruskih pojačanja i intenzivan rad na jačanju ruskih odbrambenih linija samo ukazuju na to da bi to u bliskoj budućnosti moglo postati glavno bojište tekućeg rata – ne samo radi oslobađanja okupiranih teritorija Ukrajine, već i u svrhu okončanja tzv Sjevernokrimski kanal, koji snabdijeva Krim vodom iz Dnjepra. Ovaj infrastrukturni sistem je nesumnjivo meta Ukrajine, kao što je njegovo ponovno otvaranje vjerovatno bio prvi veliki ratni uspjeh Rusije u prvim danima intenzivnog ratovanja u Ukrajini, krajem februara ove godine.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org
