Ismet Zukorlić: Njemačka nam je dala sve, ali nam nedostaju Sandžak i Bosna
ŽIVOT IZMEĐU ŽELJA I STVARNOSTI
{module Oglas 1 – 2020}
Moju priču ću započeti sa jednom rečenicom jednog od najvećih islamskih učenjaka šejha Jusufa Kardavija. Kada se vratio sa putovanja po Zapadnoj Evropi, upitan od strane domaće javnosti šta je sve to vidio u Evropi, Kardavi je odgovorio: “Vidio sam Islam bez muslimana”.
Devedesetih godina sam došao u Njemačku, kao i većina Bosšjaka iz Bosne i Sandžaka što zbog ratnih dešavanja, što zbog ekonomske situacije koja je bila katastrofalna, tražeci bolje uslove života za sebe i svoju porodicu. Odmah da kažem, Njemačka i Njemci su bili omraženi u mojim očima u samom početku, da li je to zbog predrasuda koje sam imao, odrastajći i školujući se u zemlji u kojoj su Njemci bili fašisti, okupatori, gdje su počineli ratne zločine, stičući znanje kroz školu i partizanske filmove. Sam dolazak i početak života nije bio nimalo lahak, dođes negdje odakle se nemaš kud vratiti.
{module Oglas 0 – 2020}
Problemi su bili ogromni, nepoznavanje jezika, smještaj, boravna dozvola, posao bez dovoljno sredstava za život i slično. Međutim, dovoljna je čovjeku vjera u Svevišnjeg, koji je obećao svakom svoju nafaku koju smo morali sami tražiti. Hidžru, kako bih je nazvao, koju smo tada ja i mnogi Bošnjaci Bosne i Sandžaka učinili, dobit će ogroman značaj u kasnijim dešavanjima, kako u Njemačkoj, tako i u Bosni i Sandžaku. Moram se odmah na samom početku zahvaliti Allahu, a, Boga mi, i našim domaćinima Njemcima, koji su nam jako puno pomogli oko najbitnijih stvari, kao što su smještaj, ishrana, zdravstvena i finasijska pomoć.
Odmah sam primjetio da su Njemci jako human narod i da socijalni sistem funkcioniše gotovo do savršenstva. Njemci vole poštene, odgovorne i radne ljude, odmah se to dalo za primjetit, odmah su nam ponudili škole, mogućnosti učenja jezika, usavršavanja, što je jako mnogo našij ljudi znalo i iskoristiti. Većina nas nije željela živjeti u socijalnim ustanovama i koristiti socijana primanja, odmah su počeli tražiti poslove o kojima su imali osnovna znanja, što su naši domaćini objeručke prihvatili, pa su čak i pomagali u početku, mnogima su pomogli u pronalaženju stanova, kupovine namještaja, avansa za stan i slično.
Odmah mi je to u startu dalo drugu predstavu o Njemcima, da zapravo to nisu oni Njemci iz “Partizanskih filmova” i historije koju sam izučavao tokom sticanja osnovnog i srednjeg obrazovana. Zaposlio sam se u jednoj firmi čiji je poslodavac bio Njemac, koja mi je na kraju pomogla da steknem sve privilegije u ovoj državi, na čemu sam im puno zahvalan. Nakon tih prvih snalaženja, odmah smo počeli graditi zajednice (džemate). Do početka devedesetih u Njemačkoj, a možda i cijeloj zapadnoj Evropi postojao je samo jedan organizovani bošnjački džemat i to u Frankfutu na Majni, dok danas imamo blizu stotinu džemata, a uz to imamo i Islamsku zajednicu Bošnjaka Njemačke, krovnu instituciju koja je po vertikali povezana sa matičnim Rijasetom u BiH. Vjerska i nacionalna, partijska pripadnost ovdje nisu bili preduslovi prilikom zapošljavanja, već stručnost i htijenje za određeni posao.
{module Oglas 2 – 2020}
Nakon trideset godina provedenih u Njemačkoj, slobodno mogu reći da su Bošnjaci postali važan faktor njemačkog društva, svakim danom se pojavljuju u njemačkim medijima Bošnjaci sa raznim profilima, uspješni u svim segmentima života ove države, što govori o tome i sama činjenica da danas imamo istaknute ljekare, biznismene, sportiste, kulturne radnike, pravnike, ljude u gotovo svim sferama društva u cjelini.
To samo po sebi govori najbolje o nama, a, Boga mi, i društvu koje nas je kao takve prihvatilo, sa svim našim različitostima i dopustilo nam da tako i funkcionišemo. Zato sam i namjerno u samom početku citirao rečenicu šejha Kardavija, koja na najbolji način govori o društvu i sistemu u koje živimo. Da nije sve potaman, kako kaže naš čovjek, jeste želja i briga ja naš vatan, u kojem skoro da nema niti jedna od ovih činjenica koje sam naveo o zemlji u kojoj živimo, nažalost. Kolika je briga, najbolje je pokazala i posljednja katastrofa koja je zadesila Sandžak, gdje je cijela dijaspora svijeta bila uz svoj narod.
Gotovo da smo uključeni u sve tokove i vidove pomoći, kroz ZSD i džemate, humanitarnu organizaciju Hajrat, BKZ, Maticu bošnjačku, koji su neraskidiva veza sa maticom Bosnom i domovinom Sandžakom, na koncu i državom Srbijom. Naše su iskrene želje da pokušamo napraviti društvo slično ovom u kojem neće biti diskriminacije bilo koje vrste, u koje možemo ulagati i svoja znanja, iskustva i novac, a da pritom ne plaćamo rekete i u kojima će imati svi podjednake šanse. Moramo pokušati zaustaviti trend iseljavanja Bošnjaka, a to je jedino moguće mijenjanjem struktura vlasti koje i dovele do stanja u kojem se nalazimo. Pored svih prednosti koje ovdje imamo, najveći nedostatak nam je to što nemamo Bosnu i Sandžak, al ih zato imamo u srcima i mislima zauvijek.
Autor: Ismet Zukorlić
