Sjeničak Hivzo iz Bioca: Rudnik mi je bio lakši od njive (VIDEO)
U selu Bioca, visoko na Pešteri, vrijeme kao da teče sporije. Snjegovi su nekada znali da zatrpaju vrata, zime su bile duge i studene, a život težak – ali se, kako kaže osamdesetogodišnji Hivzo, nekako izdržavalo.
- „Bilo je snijega do koljena, studeno, nisi mogao ni do predvrata izaći. Put se nije čistio, dvije karajukiće nisi mogao preći pješke“, prisjeća se Hivzo, govoreći mirno, bez žaljenja, kao čovjek koji je na teško navikao.
Danas, godine su učinile svoje. „Bili smo mlađi, pa smo se navikavali. Sad smo stari, ne moremo više. Idem na mačugu, bolestan čovjek, osamdeset i tri–četiri godine su tu“, kaže, dok gleda u brda koja su mu obilježila život.
Zimi je, priča, bilo najteže. Nije se moglo ni napolje, a snabdijevanje je bilo prava borba. „Naminicama smo se morali snabdijevati. Brašno, ječam, kupiš koliko treba. Nije bilo kao danas“, govori Hivzo, podsjećajući na vrijeme kada je svaka vreća hrane bila pitanje opstanka.
Porodica se vremenom rasula – jedan sin je u Americi, drugi u Sjenici, kćerke su se poudavale. On i supruga danas zimu uglavnom provode kod djece. „Ljeti je ovdje ljepše, ali zimi je bolje doli, gdje ima dijete, snahe, gdje ima ko da pripazi“, iskreno kaže.
Posebno snažan dio njegove životne priče vezan je za rudnik, gdje je radio više od dvadeset godina. „Nije bilo lako, ali mi je, boga mi, rudnik bio lakši od njive“, kaže bez dileme. Opasnost je bila stalna. „Strašno je. Gledaš svaki čas da pogine čovjek. Otkopi, krlje, odvaljuje se zemlja – zatrpa, stavi mrtve.“
Ipak, u poređenju sa poljoprivredom, rudarski posao mu je bio podnošljiviji. „Ono se otpuca, čekaš da se razdimi, pa ideš. Manje se radi. A na zemlji – radiš bez stajanja“, kaže Hivzo, potvrđujući ono što mnogi stariji Sandžaklije znaju: njiva traži čovjeka svaki dan, bez odmora.
Na kraju, dotiče se i porodične prošlosti i seoba. „Odseljavali smo za Tursku, mi smo se prezivali Hasići. U Turskoj nas nema, ali je ime ostalo“, kaže, kao da u jednoj rečenici sažima vijekove kretanja i sudbina. Hivzova priča nije samo sjećanje jednog čovjeka – to je svjedočanstvo o životu na Pešteri, o snijegu, rudniku, njivi i porodici, o generaciji koja je izdržala više nego što se danas može zamisliti.
