Prvi srpski ustanak i Novopazarski sandžak 1806. godine
Piše: Esad RAHIĆ
Odluke ustaničke skupštine u Smederevu
Za razvoj događaja u Sandžaku od presudne važnosti je bila skupština ustaničkih vojvoda 1806. godine u Smederevu, gdje je donijeta odluka da se ustanak proširi i “naserbske nahije’’ van Beogradskog pašaluka. U skladu sa ovom odlukom ustanak se proširuje i na područje Brveničkog kadiluka (Raški Ibar), Novog Pazara, Nove Varoši, Sjenice, Pijepolja, Bijelog Polja, Jeleča i Starog Vlaha na zapadu Srbije, kao i prema Kruševcu (Aladža Hisaru), Bosni i istočnoj Srbiji. Ustaničko rukovodstvo je donijelo ovakvu odluku u prvom redu pod pritiskom srpskih predstavnika iz krajeva koji su još uvijek bili pod osmanskom vlašću, kao i pod političkim uticajem carske Rusije, osobito ruskog kneza Prozorovskog, koji je dobrim dijelom i ideolog velike ustaničke ofanzive 1809. godine.
{module Oglas 1 – 2020}
Otvaranje fronta prema Novom Pazaru
Tako je već 1806. godine otvoren ustanički front prema Novom Pazaru koji se protezao od Jeleča (Rogozne) pravcem Sočanice, Belog Brda (tamo i prema Vučitrnskom sandžaku), pa linijom Kopaonika na Rudno, Goliju, Stari Vlah i Javor.
Osmanska vojska je čitavo granično područje ispraznila već krajem 1805. godine kada se povukla u Novi Pazar i djelimično otišla u pleme Drobnjaka, da tamo pomogne najsposobnijem osmanskom vojskovođi Sulejman-paši Skopljaku (inače Bošnjaku) da uguši narodni ustanak.
Samo ponekada pojedine manje čete su iskakale iz Novog Pazara i dolazile u oružani dodir s ustaničkom srpskom vojskom. Takav jedan oružani sukob odigrao se 1806. godine kod sela Biljanovca u dolini Raškog Ibra u kome je osmanska vojna ekspedicija doživjela poraz.
Nahije pod osmanskom vlašću: studenička, jelečka, jošanička, podgorska i starovlaška već su imale dobrovoljačke mase koje su tražile oružje i izražavale spremnost da učestvuju u borbama za likvidaciju osamnske vlasti i u njihovim nahijama. Podstaknut njihovim zahtjevima Karađorđe je imenovao za glavne komandante ustaničkih snaga na ovom ratnom području Radiča Petrovića i bajraktara Tanaska Rajića.
Ova ustanička formacija je krenula iz Karanovca preko planine Đakovo i došla do Studenice gdje je locirala svoj ustanički štab i počela s prikupljanjem novih ustaničkih dobrovoljačkih snaga. Ustanak u dolini Ibra pomagali su studenički monasi, kojima je Praviteljstvujušči sovjet i znak zahvalnosti uputio prijeko potrebnu džebanu.
{module Oglas 0 – 2020}
Među prvima su im se priključili studenički sveštenik pop Filip i arhimanadrit studenički Milentije Nikšić, zatim vojvoda jelački Radoslav i vojvoda podgorske nahije Đura Brničanin. Ustaničke položaje prema Vučitrnskom sandžaku držala su braća Dimitrije i Kosta Kujundžići, rodom iz Novog Pazara (iz sela Hotkova) i Pavle Cukić s dobrovoljcima iz Zapadne Morave.
Prema Karađoređevom planu dobrovoljačke jedinice na području Rogozne i Jeleča su imale zadatak da zauzmu bogaze – prolaze i spriječe doturanje vojne pomoći osmanskoj vojsci u Novom Pazaru iz regiona Prištine, Peći i Prizrena, dok su ustaničke snage na Kopaoniku trebale spriječiti dolazak u pomoć novopazarskom stanovništvu i garnizonu spahijske i albanske vojske iz regiona Leskovačkog kadiluka, Toplice, Goljaka i Vučitrna.
Ostale ustaničke snage trebale su poći ka Novom Pazaru sa sigurnom pozadinom i obezbjeđenim frontovskim krilima. Novi Pazar se našao u vrlo opasnoj situaciji. Nije bilo ozbiljnije vojne akcije iz pravca Bosne u ovom kraju, jer je bosanska vojska već bila anagažirana na ugušivanju ustanka u Drobnjacima, a osim toga Bosnu su potresale i unutrašnje trzavice. U međuvremenu Radič Petrović je došao u Novopazarski kraj i iz Deževe poslao proglas okolnim nahijama u kojem između ostalog stoji: „Ustanite za veru i zakon hrišćanski, svi malo i veliko; ko ima pušku sa njom a ko nema neka uzme sekiru i neka se ustremi na Turke“.
Stradanje civilnog bošnjačkog življa
Vrlo su bili povoljni uslovi da ustanici u području Novog Pazara izvedu uspešnu vojnu akciju. Milan Obrenović je u području Višegrada imao značajne vojne uspjehe. Ustanici su navalili na Priboj, Višegrad, Rudo i Pljevlja. Priboj i Višegrad su zauzeti i popaljeni, a zatečena hrana i stoka opljačkani, dok su Pljevlja i Rudo držani pod opsadom. Intenzivirane su i ustaničke akcije u Starom Vlahu.
Opisujući stanje u Priboju u ovom periodu Alija Bejjtić saopćava: „Priboj proživljuje burnu poviest. Ćešći okršaji između ustanika i bosanske vojske u Karađorđevu ustanku vode se naposredno oko Priboja, i tada, a i kasnije, Priboj postaje nekoliko puta žrtvom plamena, a njegovi stanovnici se raseljavaju, i od toga vremena je ovo mjesto počelo postepeno opadati. Zimi godine 1806. mnoštvo srspkih ustanika navalilo je u Polimlje, i porobiše i popališe u tom kraju Višegrad, Dobrun, Rudo i Priboj. U jednom arzuhalu (predstavci) narodnog vieća iz Sarajeva, upućenom sultnu u Carigrad nešto iza toga haranja, veli se, da tada iz Priboja i drugih tamošnjih popaljenih mjesta “žene i nedužna malodobna djeca po velikoj zimi, goli i bosi, plačući i suze prolijevaljući ovamo u varošice i sela pobjegoše.’’ Ustanici su za časovito vrijeme uskoro odbijeni od Priboja, ali je opet svaki čas prijetila opasnost. Tako su se i podkraj iduće 1807. godine,. nalazili ustanici u neposrednoj blizini Priboja i Rudog, pa vojnička posada, koja je bila određena da čuva ova mjesta, šalje o tom izvješće travničkom veziru Husrev Mehemed-paši i traži, da im pošalje barut i streljivo. Na to je vezir bujuruldijom od 17. ševala 1222. (18. XII. 1807.) naredio dizdaru sarajevske tvrđave, da odpremi u Priboj četiri, a u Rudo dva sanduka baruta, i streljiva.’’
Osmansko-bosanska vojska bila je zauzeta ugušivanjem ustanka drobnjčkih i moračkih plemena. Međutim, sve to nije iskorišćeno na vrijeme i odlučno. Po ugušenju pomenutog ustanka Sulejman-paša Skopljak je krenuo s vojskom protiv Milana Obrenovića i potisnuo ga iz predjela Nove Varoši i Višegrada.
Sjenička spahijska vojska iz Pešteri krenula je ka Novom Pazaru. Ustanici nisu uspjeli ni da zatvore “važne bogaze’’ na Rogozni što je i ovom prilikom imalo kako veli sam Karađorđe “veliku čkodu’’ jer su i od Kosova mogle priteći u pomoć Novom Pazaru veće vojničke jedinice.
{module Oglas 2 – 2020}
Bitka kod Deževe i Budića
Ohrabrene osmanske jedinice u Novom Pazaru, osokoljene Skopljakovim uspjesima, napale su srpske položaje u području Deževe 6. aprila 1806. godine. Njima je uspjelo da razdvoje srpsku pješadiju od konjice, a onda jednu pa drugu potukle. Nešto bolji otpor pružila je srpska pješadija, ali i ona je zbog strahovitog poraza bila prinuđena na anarhično povlačenje. Ustanici su izgubili oko 70 boraca.
Petnaest dana kasnije odigrala se još jedna bitka na Budićima, selo blizu Deževe, gdje je između ostalih poginuo i vojvoda podgorski i ujedno Radičev bajraktar Đura Brničanin i vojvoda Kursula. Osmanska ili bolje reći bošnjačka vojska je gonila ustanike sve do planine Đakovo iznad Karanovca, sjeverno od Studenice, gdje su se zadržali, poštujući ugovor sa Karađorđem iz 1805. godine da se neće na granicama napadati (koji Karađorđe očito nije poštovao).
Ranjeni Radič Petrović je jedva uspio da spasi živu glavu i uspaničeno bježeći tek je predahnuo na Đakovu. Također su se i ustaničke jedinice na Rogozni povukle u dolinu Ibra i na Kopaonik gdje su nastojale da se utvrde.
Poslije neuspjeha kod Novog Pazara Karađorđe je povjerio komandu na ovom sektoru svome zetu Antoniju Ristiću-Pljakiću, koji će naredne godine uspjeti da formira vojnu jedinicu od 2.000 boraca i da se učvrsti na pozicijama prema Novom Pazaru, a sa osloncem na šančeve na planini Đakovu. Njegovi položaji su se protezali od Mučnja do Ibra. Pod njegovom komandom bili su i vojvoda jošanički Aćim i vojvoda studenički Filip.
