Ahmet Ljajić: “Moj život je bio ples sa đavolom” – kako sam pobijedio heroin /VIDEO/
Bivši ovisnik o heroinu, danas vaspitač u centru za odvikavanje i predavač među mladima, otvoreno govori o početku, paklu krize, povratku vjeri i društvenoj odgovornosti: “Djetetu je najpotrebnije vrijeme roditelja.”
Nakon tri decenije borbe s ovisnošću, zatvora i bezbrojnih pokušaja liječenja, Ahmet Ljajić iz Rožaja danas djeluje kao vaspitač u centru za odvikavanje od droga u Sarajevu i predavač u Mreži mladih. Svoju priču naziva “plesom sa đavolom”, ali i dokazom da je oporavak moguć: “Čist sam šest godina. Izlaz postoji – kad čovjek donese odluku i potraži pravu pomoć.”
Ljajić je u svijet droge ušao sa 16–17 godina, daleko od kuće, u Češkoj. Prvo kokain, a potom heroin – “droga koja te ‘veže’ nakon svega nekoliko uzimanja”. Kaže da je najčešći ulaz kombinacija radoznalosti, dosade, neuklopljenosti u društvo i onoga što naziva “najvećim deficitom današnjeg odgoja” – nedostatkom vremena koje roditelji posvećuju djeci.
“Ne možeš odgojiti dijete samo kupovinom. Najdragocjenije je – vrijeme.”
Prvu krizu nije ni prepoznao: povraćanje, nesvjestice, panični strah, te ideja da je “smrt tu”. “Heroin te pretvori u roba: više ne radiš ono što želiš, nego ono što moraš.” U tom kuršlusu, kaže, ljudi posežu za krađama, nasiljem, pa i prostitucijom – ne iz želje, nego “da ublaže bol”.
Jedna od njegovih definicija odjekuje:
- “Droga je ljubav do kraja života: nikome te ne dijeli i nikome te ne da.”
U tom zarobljeništvu, jutra su najteža: “Ako znaš da ujutro nemaš dozu, nećeš ni spavati.”
Ljajić tvrdi da nedostaje podrške – kako institucionalne, tako i porodične i komšijske. Umjesto osude, potrebni su razumijevanje i strpljenje:
- “Ako mu prilaziš s visine, pomoći nema. Treba se spustiti na njegov nivo – zlatna riječ otvara železna vrata.”
Kao problem navodi i ‘legalne’ supstitute (metadon i sl.), koji “smanjuju kriminal, ali ne liječe srž”.
Prelomni trenutak doživio je u Rožajama, kad “nije bilo ni droge ni autobusa”:
- “Sjeo sam kod bolnice i kazao: ‘Gospodaru, ja dalje ne mogu.’ Od tog časa život mi se počeo mijenjati.”
Slijedio je centar za odvikavanje – bez tableta i “brzih rješenja”, ali sa zajednicom i rutinom. “Vidite ljude koji su juče bili na ulici, a danas imaju osmijeh i smisao.”
Danas radi kao vaspitač i edukator mladih, držeći predavanja i svjedočenja po školama i zajednicama. Najavljuje osnivanje udruženja koje bi pružalo psihološku i osnovnu stambenu podršku bivšim i sadašnjim ovisnicima: “Dovoljna su i dva kreveta i jedno kupatilo – da čovjek ima gdje prespavati i čuti da je oporavak moguć.” Pogledajte potresan video ispod teksta.
