Sandžak gori, a Vučić se češlja
Piše: Dr. Esad KUČEVIĆ
Nema više zdravlja. Univerzalna vrijednost i osnovno ljudsko pravo u Novom Pazaru i Tutinu, doživjeli su krah. Blagostanje je izgubilo najtežu bitku i donijelo sandžačkoj metropoli titulu tragičnog epidemiološkog rekordera po broju umrlih i zaraženih.
{module Oglas 1 – 2020}
Broj žrtava, iz časa u čas, eksponencijalno raste. Vremena za žalost nema. Virus Covid-19 uzima danak, kosi staro i mlado, u vanrednoj situaciji koja nameće košmar. Sudar glasina i informacija ne prestaje, ali realnost i samoubilačka statistika ne odustaju ni pedalj. Jače od zastrašujućeg debakla i stravičnog bilansa, zbog kojeg hroničari upoređuju Novi Pazar i Tutin sa Vuhanom i Bergamom.
Na licu mjesta jeza. Pacijenti leže po patosu, u hodnicima, na sunđerima. Srećniji na poljskim krevetima, po sred ledine, na sunčevoj pripeci, satima čekaju prijem. Prestravljeni do ludila, porodica i najbliži pojedinci, izvlače bolesnike iz kolica, u znoju izbezumljenog lica uguraju ih u kola hitne pomoći. Urgentno i najčešće, prvi i posljednji put.
Od amin, do aman je samo jedan korak. Zloslutni zvuci sirene priznaju poraz. Vraćaju se i završavaju krug. Ezandžije nemaju predaha. Sa gromoglasnih minareta, jedan za drugim, objelodanjuju da uprkos saburu, nisu pomogle ni posebne dove. Originalne ili apokrifne, to više nije važno.
Odzavnja: preselio je na ahiret …
Dzenaza, kao svaka sahrana. Malobrojna, zbog mjera predostrožnosti. Umjesto u tabut, pogled u sebe i komšije.
Nema doktora. Oni su na vatrenoj liniji. Većina hrabro i neumorno, viteški odoljeva najtežim izazovima, dan i noć. Međutim, u struci koja je u Kriznom štabu stigla do bruke, odnosno praziluka, pojednci zalutali u mantil i poodavno izdali Hipokrata, otišli su na bolovanje i rade privatno. Njihove sestre, po ugledu na svoje pretpostavljene mentore, takođe su povećale cenu privatnog uključivanja infuzija, sa 5 na 10 eura.
Dinar niko ne pominje. Jedino se štuca, Vučiću. U politikantskom vrtlogu, čuje se: “Gdje si sada, predsedniče – (po)bjedniče?! Mi više ne živimo, mi umiremo“.
{module Oglas 2 – 2020}
Njegove opunomoćenike iz Novog Pazara je virus srozao. Vječiti ministar se danima ne oglašava, iz samoizolacije u vikendici. Umjesto da čisti korov od karikaturalno – podobnih i nesposobnih kadrova na vrhu Opšte bolnice i skandaloznog Zavoda za javno zdravlje, Ljajić čupa veđe u Jerki.
Na istoj terasi, zamjenjuje teze. Ni na kraj pameti mu ne pada da odgovori na pitanje: “Kako je naš Veliki Voljeni Vođa smio – da zarazi Sandžak cio !?“.
Muk i mučno. Umjesto pridržavanja najnovijih restriktivnih mjera, u Sandžaku se ponavljaju izbori na 28 mesta. Samo da Vučićev nezasićeni pulen dobije četvrto mesto u parlamentu. U kontaminiranom trouglu politika – medicina – religija.
Samovoljno, opsesivno i brzopotezno. Sve je kulminiralo poslije lažnih izbora, bez izbora, odnosno maketom od opozicije. Birani su već izabrani, kojima umjesto mašne i kravate, najbolje pristaje prugasto zatvorsko odjelo.
Prvo drum, pa onda um. Navodno, drum za forum, a um za kvorum. Na putu za severnokorejski parlament, luciferskim rukama, veštački je stvoren privid normalnosti, zbog čega je već umrlo na stotine Sandžaklija.
Konačno, kaže se mrak pada. Znači, odozgo. Iz vrha vlasti. Iz jednine. Dok Sandžak gori, Vučić se češlja.
Ali, uprkos, epidemiološkom desetkovanju, sabur ostatku. Izdržljivost je imperativ, za promjenu. Da se zbijemo, utoreni kao ovce, na livadi, kad čuju vukove.
Uz istinu koja oslobađa: biti ovca je nešto, a čovjek ništa, u Vučićevoj Srbiji.
Zato Sandžaklije gledaju ka Istoku i brišu na Zapad. Jučer, danas, sutra.
Piše: Dr. Esad KUČEVIĆ
{module Oglas 0 – 2020}
