Da li ste znali da je Sandžaklija Nedžib Alić ubijen u Srebrenici 1995. godine? Priča Raseme o njenom bratu Nedžibu!
Rasema Ražanica, djevojački Alić, nosi u srcu priču ispunjenu bolom i ponosom. Ova žena iz Priboja, čiji je brat Nedžib Alić bio profesor u Sućeskoj kod Srebrenice, svjedoči o tragičnoj sudbini Sandžaklija stradalih u genocidu u Srebrenici 11. jula 1995. godine. Njena priča ne samo da podsjeća na ogromnu tragediju bosanskog naroda, već i otkriva koliko su duboko korijeni Sandžaka isprepleteni s patnjama Srebrenice.
Rasema, rođena u Priboju, nosi sjećanja na djetinjstvo provedeno u toplom domu porodice Alić. Njen brat Nedžib Alić bio je obrazovan i poštovan čovjek, predan svom poslu kao profesor u osnovnoj školi u Sućeskoj, malom mjestu nedaleko od Srebrenice. Oduvijek je bio ponosan na svoje porijeklo i predan obrazovanju budućih generacija, vjerujući da znanje može donijeti svjetlost u najmračnije trenutke.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Nedžib je ostao sa svojim narodom. Kada je došao kobni juli 1995. godine, našao se među hiljadama muškaraca i dječaka koji su pokušali probiti obruč srpskih snaga kako bi stigli do slobodne teritorije u Tuzli. Na tom teškom putu, punom strahota, Nedžib je izgubio život, ostavljajući iza sebe ožalošćenu porodicu i uspomene koje Rasema danas čuva s tugom i ponosom.
„Moj brat je bio simbol poštenja i hrabrosti,“ govori Rasema. „Njegov gubitak je rana koja nikada neće zacijeliti, ali svjesna sam da njegov život i smrt nose poruku o nepokolebljivoj borbi za pravdu i dostojanstvo.“
Značaj priče Sandžaklija u Srebrenici:
Rasema podsjeća na često zanemarivanu činjenicu – da su među ubijenima u genocidu u Srebrenici bili i ljudi iz Sandžaka. Povezanost Sandžaka i Srebrenice nije samo geografska, već i emocionalna i historijska. Sandžaklije koje su živjele i radile u Bosni i Hercegovini postale su dio tog naroda, a mnogi su dijelili njegovu sudbinu.
Priča Raseme Ražanice i njenog brata Nedžiba Alića podsjeća nas da se genocid u Srebrenici ne tiče samo Bosne i Hercegovine, već cijelog regiona. Svaka ispričana priča doprinosi očuvanju istine o genocidu i borbi za pravdu. Rasema, iako nosi težak teret, svojim svjedočenjem ukazuje na važnost pamćenja, ne samo radi prošlosti, već i budućnosti. Pogledajte svjedočenje Raseme ispod teksta.
Bilo je puno braća i sestara, koji su stradali u bezumnom sukobu, izazvanom i stimulisanom sa strane,. I Srba i muslimana. Nikada ne pročitah ni jednu priču, u kojoj se govori o postradalim Srbima osim, u kontekstu da se radi o agresorima i četnicima, kao i o genetskim zlikovcima. Ova gospodja, siguran sam, da zna mnogo srpskih kuća koje su ostale bez svojih sinova i kćeri ali, tipično za muslimane, nikada i nijednu reč o njima? Ali zato, očekuje pijetet i poštovanje od strane Srba, zar ne?
Sve im cetnicko,varvarsko,monstruozno jebem
Kad iz sebe izbaciš i eliminišeš to “varvarsko i monstruozno”, koje ti je usadjeno još od momenta konvertitstva, možda ćeš primetiti da oni, koje si do juče bezrazložno mrzeo, i nisu toliki varvari kao što ti se činilo?