Hava Tatarević, majka šestorice ubijenih sinova: Kako nije genocid, a sve mi pobilo…
U narednu nedjelju, 23. jula, navršit će 30 godina kako je za jednog ručka srušen svijet majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora.
S tog ručka u smrt je iz ove inače 12-člane porodice odvedeno šest njezinih sinova i suprug.
Ovog mjeseca navršava se 30 godina od masovnog mučenja, zatvaranja i ubijanja Bošnjaka u Prijedoru. Nizom sadržaja bit će obilježeno punih tri decenije od događaja koji su Europu i svijet upozorili na nove masovne zločine, žice i logore, zlostavljanja, jame i gronice, ponovo poslije poraza fašizma i čuvenog – „nikad više“.
“Odveli su pod stranom, niže kuće… Nadala sam se da su živi. Pronađoše ih. Kad sam vidjela da su mrtvi, znala sam da više nema života… Svi su pronađeni u Tomašici. Čarakovci, Zecovljani, sve. Mojih šest sinova, čovjek, komšije, rodina… sve”, govori nam majka Hava.
Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad, Nishad, te suprug Muharem ubijeni su tokom zločinačkog pohoda u Prijedoru koji se jedino genocidom može zvati.
“Kako koja godina prolazi, sve teža i gora. Još insan sada bolesniji pa nam je sve teže. Bez svoje djece biti. Da je jedno, a ne toliko… Znate kako mi je, da vam ne pričam…”, priča ova istinska bosanska heorina kroz bolne uzdahe.
Za učešće u ubistvima najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti počinjenim u julu 1992. u Zecovima optuženi su Dušan Milunić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Ilija Zorić, Željko Grbić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić te Rajko Gnjatović. Postupak u ovom slučaju traje već godinama. Radomir Stojnić zvani “Grom” jedan od optuženih za zločin protiv čovječnosti počinjen u prijedorskom selu Zecovi, preminuo je u maju ove godine.
U ovom procesu pred Sudom BiH potresno je svjedočila je i majka Hava Tatarević.
„Sigurno da bih voljela da krivci budu kažnjeni. Ja sam rekla na Sudu kad sam bila u Sarajevu. Ko ih odveo hoću da znam… Saznala sam ko ih je odveo, pa i ko ih je pobio… Je li on ostao u zatvoru, ne znam, brate, ništa. Voljela bih da budu kažnjeni“, reći će.
Jadna majko…
Govoreći o boli majki Prijedora, Srebrenice i drugih stratišta u Bosni i Hercegovini, kaže:
“Jadna majko… Bog dragi i mi znamo kako nam je…”, veli.
O pokušajima da se genocid i zločini i dalje negiraju, uprkos tolikim presudama, dokazima i decenijama koje su prošle od tada, majka Hava veli:
„Kako se nije dogodilo, pobogu… Pa u nas ovdje pobijena Gradina, sve. Sve pobijeno! Kad su bile Bijele trake žena mi priča kako govore: „Kako je toliko pobijena Gradina, a samo dva čovjeka traže (svoje najmilije)?!“ Pa, zato što su žene oboljele za djecom, za muževima, ne mogu žene hodati. To su djeca, ljudi, pa…“
Žrtve genocida
Govoreći, na koncu, o strahovima ljudi da bi se nesretna sudbina Bosne i Hercegovine zbog ekstremnih politika mogla ponovi, na kraju, poručuje:
“Kako moje djece nema, ja živila ili ne, medi svjedno. Ili me ubilo, ili…. Da su moja djeca i Bože, a ovako šta god hoće – neka bude”.
Pitate se kako izgleda genocid? Evo, ovako, kad sinove i muževe poubijaju, preživjele rasele, a majke ostave da žive s tugom, boli i ne pravdom.
Sve do Časa određenog, kada će, vjerovali su projektanti genocida, prostor na kojim su nekada živjeli divni i sretni ljudi – napokon „postati čist”.
Neka je rahmet i slava svim ubijenim Bošnjacima, Hrvatima-katolicima i drugim žrtvama Prijedora i okolice.
Ljudi, kako onomad reče zločinac Ratko Mladić, to je bio genocid.
Izvor:Radio Sarajevo
