Hadžija Mehmet – biciklom krenuo ka Mekki
Daleke 1964 godine, skromni Mehmet Nešet Öz, iz okoline turskog gradića Adapazar, imao je jaku želju i čežnju da obavi hadždž. Ali, u džepu je imao samo 66 lira pa je odlučio na hadždž krenuti biciklom.
{module Oglas 1 – 2020}
Usput je držao vazove u džamijama koji su po običaju završavali postavljanjem sofre, tako veli da mu i nije trebalo puno para.
Kad je stigao na tursko-sirijski granični prijelaz Cilvegözü, granična policija mu kaže da mora posjedovati deviza u vrijednosti 5.000 lira, u protivnom ne može proći. Pošto nije imao ni blizu tih sredstava, vraćaju ga sa granice. Međutim, ne odustaje od svog puta te preko livada i miniranog graničnog pojasa ulazi u Siriju i biciklom stiže u glavni grad Jordana, Amman, gdje pravi pauzu od nekoliko dana. Tu se sreće sa turskim hadžijama koji su putovali autobusom. Organizatori hadžža nude mu da s njima nastavi put. Biciklo ostavlja kod poznanika u Ammanu i put nastavlja autobusom. Tako stiže u Mekku Mukerremu i uspješno obavlja obrede hadždža. U povratku (zbog nezgode) propušta autobus. Pješke i autostopom nekako stiže u Amman gdje uzima svoj bicikl i nastavlja dalje ka Turskoj.
{module Oglas 0 – 2020}
Nakon prelaska Jordana i Sirije, ponovo stiže na sirijsko-tursku granicu gdje biva uhapšen zbog nelegalnog prelaska granice. Mehmet Neşet je doveden pred tužioca kojem je rekao: “Ako je ovo zločin, otišao sam Bejtullahu – nisam išao biti kaurin, radite sa mnom što god želite!” Vožnja biciklom Mehmeta Nešeta Öza privukla je pažnju tužioca na čiji zahtjev se snima fotografija bicikla a poznate novine Hürriyet objavljuju tu fotografiju. Rodbina tako saznaje da je hadži Mehmet Nešet uhapšen, dolaze mu u posjetu i urgiraju da se oslobodi. Nažalost, oslobođen je tek nakon odsluženja 27 dana zatvora. Po izlasku, stavlja svoj bickl u autobus i napokon stiže u svoje mjesto.
Tokom njegovog puta na hadždž u rodnom mjestu su govorili: “Umrijet će na cesti, haber o njegovoj smrt će doći.” Ali, nije umro na putu, kako su govorili.
Noć prije smrti, ušao je u četiri čajdžinice u svom selu, naručio čajeve za sve i rekao: “Sutra je moj bajram.” Sutradan, 19. februara 1976. godine, u jutarnjim satima mirno je preselio u svom krevetu.
Allah se smilovao njegovoj plemenitoj duši. Allah rahmet ejlesin.
{module Oglas 2 – 2020}
