Oglasili su se Ana i Zoran Šćepanović: Mesud Mašović iz NOVOG PAZARA je čovjek koji vraća vjeru u ljude!

Nakon što je priča o nesebičnom gestu novopazarskog taksiste Mesuda Mašovića obišla region, oglasili su se i sami ljudi kojima je pomogao – Ana i Zoran Šćepanović. Njihov Facebook status, koji prenosimo u cijelosti, donosi dirljivu ispovijest o neočekivanoj pomoći u trenutku velikog životnog iskušenja.

Status Ane i Zorana Šćepanović:

“Želim sa vama da podijelim jednu nevjerovatnu situaciju koja nam se dogodila prije dva dana. Pošto svakodnevno čitamo loše vijesti i gubimo vjeru u dobre ljude, ovo je priča koja će upravo tu vjeru vratiti! Zato i želim da priča dođe do što većeg broja ljudi

Utorak, 15. oktobar, ustajem u 6:30h i spremam se za posao, misleći da će to biti još jedan dan kao i svaki drugi. Dolaskom na posao saznajem da je preminuo kolega, mlad i divan momak. U kancelariji tuga, suze, dan ipak nije mogao gore da počne. Umorna i iscrpljena, samo čekam veče da legnem i pokušam da odmorim posle lošeg dana, međutim, oko 20h mi zvoni telefon. Zove me tata, pričali smo prije pola sata i rekao mi je da pokušam da se smirim i budem dobro, a sada me zove da mi saopšti još jednu lošu vijest. Javljam se i govori mi da mi je preminuo stric, njegov brat od ujaka, iznenada. Nije bio ni star, ni bolestan, i sada oboje plačemo…

Sahrana je sutra u Podgorici, ne mogu da ga pustim da putuje sam noću, želim i da posljednji put ispoštujem strica, i dogovaramo se da krenemo zajedno. Pakujem se, dečko me vozi do Ćuprije, tata iz Resavice dolazi do Ćuprije i tu se nalazimo i krećemo zajedno.

Put teče odlično, za dva i po sata smo u  Novom Pazaru. 1:45h stajemo na pumpu da kupimo neku kafu da ostanemo budni, međutim, ulazimo u kola i ona ne mogu da se upale. Tata pokušava više puta, ali bezuspješno. Gledamo se i bez riječi znamo da isto razmišljamo – ima li ovaj dan kraja, hoće li prestati da se dešavaju loše stvari, hoćemo li uopšte stići do Podgorice.

Prilaze nam dvojica momaka, pokušavaju da nam pomognu, obojica su predivni i ljubazni. Poslije pola sata, meni predlažu da uđem unutra i popijem nešto, da se ugrijem jer će ovo očigledno potrajati. Koristim priliku da se čujem s mamom, koja je sve vrijeme budna, jer ne može da spava dok ne bude sigurna da smo bezbjedno stigli.

Tu provodim još sat vremena, momci i dalje sa tatom pokušavaju da upale kola. Oko 3:30h unutra ulazi jedan čovjek – taksista, gleda kroz staklo tatu i momke koji se muče i prokomentariše ženi za kasom kako su se kola izgleda pokvarila i izlazi napolje.

Nakon 10 minuta jedan od momaka ulazi i obavještava me da imamo prevoz do Podgorice. Ja ga radosno pitam – Uspjeli ste? Popravili ste auto? A on mi odgovara – Nismo, ali daće vam čovjek svoja kola.

Ništa mi nije jasno, izlazim da vidim šta se dešava, tata se ubjeđuje s onim čovjekom kojeg sam vidjela prije 10 minuta, čovjek stvarno daje auto i želi po svaku cijenu da pomogne. Tata mu je rekao da bi bilo super ako ima nekog majstora kojeg bi mogao da probudi sada i da nam popravi kola jer smo krenuli za Crnu Goru na sahranu bratu. Kako taksista nije uspio da probudi majstora, dolazi i govori tati – Rešen ti je problem, stići ćeš u Podgoricu! Ja ću ti dati moj auto. Ja samo noću taksiram, idem da spavam, a ti idi završi svoj posao, čovjek skida reklamu za Taxi vozilo i dolazi da da tati ključeve. Tata je naravno u šoku, ne poznajemo čovjeka, a on nam daje svoja kola, ne može to da prihvati. Ali taksista je smiren, ljubazan i uporan, svjestan je cijele situacije, i takav uspijeva da ubijedi tatu da uzme njegova kola.

I tako mi oko 3:40h krećemo iz  Novog Pazara put Podgorice. Zbunjeni, ne možemo da povjerujemo šta nam se upravo dogodilo, šta nas je sve snašlo u posljednjih 24h i da li je moguće da postoje ljudi poput Meska. Jer, kako je tata rekao – Nije on nama samo dao svoj auto, već nam je dao hljeb, ono od čega zarađuje.

Mesku smo ostavili ključeve od našeg auta i oko 6:30h tati zvoni telefon. Mesko ipak nije otišao da spava, zove da pita gdje nam stoji kuka za vuču, planira da odšlepa naša kola kod majstora dok još nema gužve po gradu. Tata u nevjerici sluša i govori kako ga je sam Bog poslao!

Oko 7:30h smo stigli u Podgoricu i odspavali sat vremena poslije 25h bez sna. Bili smo na sahrani, ispratili strica i brata, i odmah krenuli nazad. Još nekoliko puta se tata čuo s Meskom, zvao je samo da provjeri kako smo, da li je sve u redu. Kakav čovjek…

Oko 19h u srijedu smo stigli u  Novi Pazar, naš auto je bio popravljen, majstor je zamijenio pumpu za gorivo koja je crkla, iako je bio u nevjerovatnoj gužvi, nije mogao da odbije Meska koji mu je ispričao cijelu priču i zamolio ga da naša kola budu prioritet.

Pošto Mesko nije želio da prihvati nikakav novac za to što nam je dao svoj auto na korišćenje, otišli smo do restorana da sjednemo malo i tek tada se zapravo upoznali. Ali i bez toga smo znali da je ovaj čovjek nevjerovatan, da nam se našao u nevolji, da nam je pomogao na način na koji nam možda ne bi pomogli najbliži ljudi.

Mesko je čovjek koji vraća vjeru u dobre ljude, u nesebične ljude! Mesko je Mesud Mašović iz Novog Pazara i svi treba da čuju za njega! Svi treba da se ugledamo na njega, da se nađemo i pomognemo ljudima u nevolji.

Ja sam od onih ljudi koji vjeruju da se dobro dobrim vraća, sigurna sam u to!

Ovim putem mu se još jednom zahvaljujemo na nesebičnoj pomoći koju nam je pružio i sigurni smo da će ostati naš doživotni prijatelj!”

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala