Turske vojne jedinice iz 39. vojne oblasti počele su invaziju na Kipar 20. jula 1974. godine. Na jednom od vojnih brodova koji su 24. jula krenuli iz turskog grada Mersina prema Kipru bio je i Šefkija Kalić, Bošnjak iz sela Lozne kod Bijelog Polja u Sandžaku. U ovom je selu Šefkija živio s roditeljima, sestrom i dva brata sve do 1969. godine, kada se sele u Tursku. Prijavili su se u Adapazaru, gdje su imali rodbinu, ali su živjeli u Istanbulu.

sefkija kalic 696x469



 

Godine života u Turskoj su prolazile, a Kalići se nisu baš najbolje snalazili u novim životnim okolnostima i zamjeni malog sandžačkog sela za veliki turski grad. Razmišljali su o odlasku u Bosnu, što su zvali povratkom među svoj narod i na svoju zemlju. U Loznu se nisu htjeli vratiti. “Nije bilo smisla vratiti se u ono mjesto i onom životu koje si već napustio”, prisjećao se rahmetli Šefkija dok smo razgovarali prije 10-ak godina u njegovoj kući na Bistriku, gdje je živio sa svojom hanumom do preseljenja na bolji svijet novembra 2016. godine.

Sjećao se Šefkija svih detalja iz vremena boravka u Turskoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a ja, autor ovog teksta i njegov podstanar tada, ponešto sam i zapisao: “Taman kad smo se lomili u odluci da li da krenemo ka Bosni, bila je već 1973. godina, i to 20. novembar, kad mi je stigao poziv da se hitno javim u vojnu jedinicu u grad Ispartu. Sve se odigralo brzo jer je već bilo prošlo 20-ak dana kako je u vojsku otišla tadašnja jesenja klasa regruta. U Isparti su bile smještene specijalne jedinice, međutim, pošto sam kasnio, nisam se uspio uklopiti u ritam te jedinice, pa su me prekomandirali nakon mjesec dana u Antaliju. Tamo sam prošao adžamiluk, ono što kod nas nazivaju gušterski period, guštersku pješadijsku obuku, a imao sam tada 24 godine. Nakon što sam tri-četiri mjeseca bio u adžamiluku i konačno završio s obukom, prekomandiran sam u Iskenderun, primorski grad blizu sirijske granice, i tu sam ostao sve do 24. jula 1974. godine, kada smo krenuli na Kipar”, pričao je Šefkija.

dfrgthzjutzftdre3trghztj

Autobusima su nas prebacili do Mersina, a onda smo ukrcani na brodove i krenuli smo put Kipra. Sjećam se da je bilo jako valovito more. Bilo mi je teško kad sam shvatio u kakvoj se situaciji nalazim i da se nalazim na brodu koji me vodi u rat i neizvjesnost. Moji su već bili krenuli za Bosnu i ja sam razmišljao, čim završim vojsku, da se vratim, odnosno, da idem roditeljima u Sarajevo, gdje su tada planirali nastaviti život. Međutim, sada sam se našao u teškoj situaciji, na brodu, s puškom i idem u rat. Povratka nije bilo. Ali, nije sve bilo tako opasno, dramatično i neizvjesno kako nam se činilo, jer su desantne jedinice već bile izvršile desant, bili su na Kipru i turski tenkovi, topovi. Mi smo se iskrcali na već oslobođenu teritoriju i smješteni smo u grad Kireniju, zapravo, između Kirenije i Nikozije. U blizini našeg kampa bio je neki samostan i velika plantaža južnog voća, i tu sam ostao čitavih 12 mjeseci”, sjećao se asker Šefkija.

Svojih godinu dana na Kipru Šefkija je proveo u počasnoj jedinici, to je bilo nešto kao počasna garda, tako da nije imao direktnih sukoba i obračuna s neprijateljskim snagama. “Vojnik koji je pripadao ovoj počasnoj jedinici na turskom se zvao merasim manga”, sjećao se Šefkija vojnih termina na turskom jeziku i nastavljao je priču: “Što se tiče domicilnog, turskog stanovništva, oni su nas dočekali kao oslobodioce od torture i ugnjetavanja. Tih dvanaest mjeseci, koliko sam proveo na Kipru, bili su bez nekih većih problema. Bilo je nekih napetosti, neizvjesnosti u pojedinim trenucima, jer se nije moglo precizno i tačno znati kako će na invaziju reagirati Grčka, a i druge zemlje, ali, ipak, sve je po nas prošlo dosta dobro. Međutim, meni su misli često bile s porodicom, posebno s majkom i babom. Nije dugo bilo načina da im se javim, pisma u početku nisu išla s Kipra, nije bilo telefonskih veza. Pitao sam se kako su oni, da li su se dobro smjestili i snašli u Bosni. A znao sam i da oni brinu za mene.

sdfgrthzjuktrzjtehrsh
Autobusima su nas prebacili do Mersina, a onda smo ukrcani na brodove i krenuli smo put Kipra. Sjećam se da je bilo jako valovito more. Bilo mi je teško kad sam shvatio u kakvoj se situaciji nalazim i da se nalazim na brodu koji me vodi u rat i neizvjesnost. Moji su već bili krenuli za Bosnu i ja sam razmišljao, čim završim vojsku, da se vratim, odnosno, da idem roditeljima u Sarajevo, gdje su tada planirali nastaviti život. Međutim, sada sam se našao u teškoj situaciji, na brodu, s puškom i idem u rat. Povratka nije bilo. Ali, nije sve bilo tako opasno, dramatično i neizvjesno kako nam se činilo, jer su desantne jedinice već bile izvršile desant, bili su na Kipru i turski tenkovi, topovi. Mi smo se iskrcali na već oslobođenu teritoriju i smješteni smo u grad Kireniju, zapravo, između Kirenije i Nikozije. U blizini našeg kampa bio je neki samostan i velika plantaža južnog voća, i tu sam ostao čitavih 12 mjeseci”, sjećao se asker Šefkija.

Svojih godinu dana na Kipru Šefkija je proveo u počasnoj jedinici, to je bilo nešto kao počasna garda, tako da nije imao direktnih sukoba i obračuna s neprijateljskim snagama. “Vojnik koji je pripadao ovoj počasnoj jedinici na turskom se zvao merasim manga”, sjećao se Šefkija vojnih termina na turskom jeziku i nastavljao je priču: “Što se tiče domicilnog, turskog stanovništva, oni su nas dočekali kao oslobodioce od torture i ugnjetavanja. Tih dvanaest mjeseci, koliko sam proveo na Kipru, bili su bez nekih većih problema. Bilo je nekih napetosti, neizvjesnosti u pojedinim trenucima, jer se nije moglo precizno i tačno znati kako će na invaziju reagirati Grčka, a i druge zemlje, ali, ipak, sve je po nas prošlo dosta dobro. Međutim, meni su misli često bile s porodicom, posebno s majkom i babom. Nije dugo bilo načina da im se javim, pisma u početku nisu išla s Kipra, nije bilo telefonskih veza. Pitao sam se kako su oni, da li su se dobro smjestili i snašli u Bosni. A znao sam i da oni brinu za mene.