Sandžak – mala zemljouzina u pograničnom dijelu dvije, tri ili četiri novonastale zemlje na prostoru bivše Jugoslavije. Corpus separatum bez utvrđenog statusa. Bošnjački, srpski, crnogorski, albanski ili ničiji? Oduvijek se s ovog područja mnogo više odlazilo. Veoma malo u njega se dolazilo.

6008275527 79d2e1a018 b e1483714451578

Piše: Muhedin FIJULJANIN

Prva masovnija iseljavanja bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka zabilježena su u vrijeme pred i poslije Berlinskog kongresa. Sve slabije Osmansko carstvo i sve jači utjecaj Rusije i Austro‑Ugarske na području Balkana za Bošnjake i drugi muslimanski živalj na ovim prostorima bio je prvi “okidač” koji je pokrenuo “rijeke ljudi” sve do Istanbula i daleke Anadolije. Od tada pa do danas svaki novi rat donosio je nove pogrome, nove progone, nova demografska “pomjeranja” koja su sve više pustošila ove krajeve.

Bijela kuga prijetnja svih

Zvanični statistički podaci kažu da je u sjevernom dijelu Sandžaka (onom u sastavu Srbije) prirodni priraštaj 2018. godine i dalje bio pozitivan još samo u Novom Pazaru i Tutinu (koji se zajedno s još četiri općine u Srbiji nalaze na listi “pozitivnih”, na kojoj je do prošle godine bila i Sjenica). Ništa bolja situacija nije ni u južnom Sandžaku (dijelu Sandžaka u sastavu Crne Gore), u kojem je broj rođenih u odnosu na broj umrlih veći još samo u Rožajama i Petnjici. “Bijela kuga” u Srbiji svake godine “odnese” po čitav jedan grad s oko 36.000 stanovnika, dok se u Crnoj Gori razlika između broja rođenih i umrlih od 1991. godine do danas smanjila čak sedam puta.

Procjene daljeg toka prirodnog kretanja stanovništva ni u Srbiji ni u Crnoj Gori nisu toliko svijetle, a da “lošije vrijeme” u tom smislu može biti još gore u budućnosti, ukazuju i drugi demografski pokazatelji, prema kojima je i jedna i druga ova zemlja sa sve većim brojem staračkih domaćinstava i sve većim brojem samaca.

Iako se, koliko do jučer, o toj temi govorilo kao nečemu vezanom skoro isključivo za visokorazvijene zemlje (one s visokim životnim standardom pogotovo), sumorna stvarnost nam sve više ukazuje da to postaje sve veći problem i ovog podneblja. Pored Srbije i Crne Gore, negativan prirodni priraštaj prisutan je i u Bosni i Hercegovini, dok je situacija u tom pogledu nešto (ali samo nešto) bolja prošle godine bila u Hrvatskoj.

Iseljavanje iz Sandžaka kao posljedica represije

Kako su Bošnjaci Sandžaka prošli tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, historičari su već podobro opisali u mnogim radovima posvećenim ovoj temi. Priče o Starčevićima 1922. i Limskoj dolini 1943. godine, kao i drugim bošnjačkim stratištima u Sandžaku tokom tog perioda, našle su svoje mjesto i u sadržajima nastave historije na bosanskom jeziku, koja je na ovim prostorima počela da se izvodi od 2013. godine.

Iako, zvanično, posljednjeg rata devedesetih godina prošlog stoljeća u Sandžaku nije bilo, ratna dešavanja i njegove posljedice nisu zaobišli ni ove prostore. Sjeverin, Štrpci, Kukurovići, Pešter najočitiji su, najizrazitiji, najbrutalniji i najkrvaviji događaji koji su obilježili to vrijeme. Zbog ovih i drugih represija i terora tadašnjeg režima Srbije i Crne Gore, prema podacima Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, iz Sandžaka se, iz straha, u tom periodu iselilo oko 70.000 Bošnjaka. Neki od njih svoj novi dom našli su u Švedskoj, neki u Norveškoj, Švicarskoj, Austriji, najveći broj u Francuskoj i Njemačkoj, a nemali dio i u dalekoj Australiji ili na Novom Zelandu. U ciframa izraženo, dakle, cijelih 70.000 ljudi.

U svim dosadašnjim državnim okvirima u kojima se nalazio, Sandžak je uvijek bio najnerazvijeniji kraj. Sandžaklije su, stoga, često i iz tog razloga napuštale svoja ognjišta. Srbi s ovog područja uglavnom su se kretali prema većim centrima unutar zemlje (u Srbiji su to bili najčešće Kraljevo, Čačak, Kragujevac i Beograd, a u Crnoj Gori uglavnom Podgorica ili primorje). Bošnjaci, na drugoj strani, odlazili su ili za Tursku ili za Bosnu. S obzirom na to da ekonomske prilike ni u jednoj ni u drugoj ovoj zemlji nisu bile ni blizu onima na Zapadu, već od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća oči Bošnjaka sve su se više usmjeravale uglavnom prema Njemačkoj iliti Beču (Austriji). Tada nastaju i prvi sandžački gastarbajteri.

Na Zapad su, najprije, odlazili oni sa sela. Loši putevi, nedostatak struje, vode i drugi teški uvjeti života “tjerali” su tadašnjeg prosječnog Sandžakliju s pešterskog blata na frankfurtski asfalt. Najveći broj njih uglavnom se dobro snašao i u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji “našao svoj dom”. Iz gradskih centara u to vrijeme na takav korak malo ko se odlučivao s obzirom na to da je posla u tadašnjim državnim fabrikama imalo skoro za sve. Fakultetski obrazovani Bošnjaci svoju diplomu najradije su “uhlebljavali” u Sarajevu, a oni koji su ostajali mogli su “sa strukom” raditi i u svojim rodnim mjestima.

A onda su došle devedesete. Puni autobusi sa stanica u Novom Pazaru i drugim sandžačkim gradovima, na stotine mladih svakog vikenda. Odredište – što dalje od kuće. Val iseljavanja već je tada ozbiljno zaprijetio Sandžaku i isti ne prestaje ni do današnjih dana. Koliko je mladih za ovih tridesetak godina napustilo ova područja, zvanična statistika još nije “izračunala”, a “crne procjene” kreću se do cifre od preko 100.000.

Za razliku od prvog “talasa”, posljednjih dvadesetak i nešto godina u inostranstvo odlaze svi, i oni iz grada i oni sa sela, i oni bez škole i oni “s fakultetom”. Iako su iz svog Sandžaka i ponijeli sve svoje razlike, tamo su svi postajali isti: zidari, monteri i drugi “majstori”, svi zajedno: “bauštelci”. Za nekoliko godina nemali broj njih izrastao je u ozbiljne građevinske i ostale preduzimače, ugostitelje, u novije vrijeme moderne biznismene, narod bi rekao “kao da nisu iz našeg kraja”.

Nova njemačka politika za strance

I dok mladi u Sandžaku, sada već u ogromnom procentu, svoju budućnost vide na Zapadu, zvanična državna politika ove prostore tretira praktično nepromijenjeno u odnosu na šezdesete godine prošlog stoljeća. U razvojnim planovima Srbije Sandžak i dalje ostaje ili zaobiđen ili neprepoznatljiv kao regija kojoj je potreban intenzivniji državni podsticaj i ulaganja koja bi građanima ovog područja donijela vjeru u bolje sutra. Iako formalno postoji, kabinet ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku u dosadašnjem periodu nijednom se nije ni oglasio u vezi sa situacijom u Sandžaku, a ovo područje ništa bolje “ne zanima” niti jedan skupštinski odbor ili neko drugo radno tijelo Skupštine Srbije.

Zapadna državna politika, Njemačke prevashodno, međutim, “razmišlja” nešto drugačije. Svoje probleme s manjkom radnika ova zemlja prvo je počela prevazilaziti slobodnim ulaskom svih nekvalificiranih na osnovu posebnih “pravila za Balkan” (pravila o zapošljavanju građana zapadnog Balkana). Ta pravila uvedena su 2016. godine, kada je Vlada Njemačke liberalizirala ulazak u ovu zemlju migranata koji dolaze na rad iz Albanije, Bosne i Hercegovine, s Kosova, iz Makedonije, Crne Gore i Srbije. Od tada pa do danas iz Sandžaka u Njemačku nije otišao praktično samo “onaj koji nije mogao”, a tih je sve manje.

Iako navedena pravila važe do 2020. godine, ona će, sasvim sigurno, na snazi ostati i poslije tog perioda. Ono u čemu se, međutim, ogleda nova “opasnost” za budućnost Sandžaka jeste novi njemački zakon o useljavanju stručne radne snage. Na osnovu ovog zakona, u ovu zemlju sada nisu “dobrodošli” samo nekvalificirani, već i svi ostali stručni, kvalificirani radnici iz zemalja koje nisu članice Evropske unije. Istim se zakonom u Njemačku omogućava useljavanje radi zapošljavanja svih onih koji posjeduju bilo kakve (ne kao nekad samo deficitarne, već i sve ostale) kvalifikacije, kao i dolazak onih u svrhu tzv. stručne obuke. Jedini uvjet za sve biće “samo” jezik. Diplome važe.

Najnoviji “poziv” iz Njemačke, sasvim izvjesno, rado će prihvatiti i veliki broj mladih iz Sandžaka. Da je to budućnost koja nas čeka, svjedoče i istraživanja javnosti, koja kažu da praktično svaki drugi mladi Bošnjak želi ići na Zapad. Perspektivu u Sandžaku, i pored svih hvala za zdravu hranu i netaknutu prirodu, vidi sve manji broj onih koji sada, daleko lakše nego njihovi preci, i potpuno odlučnije mogu napustiti svoja rodna mjesta. Ono drugo što nas u to uvjerava jesu i dalje kolone autobusa sa sandžačkih autobuskih stanica s mladima s “kartom samo u jednom smjeru”.

Da li ćemo u godinama koje su pred nama svi ponovo biti zajedno u Njemačkoj ili nekoj drugoj zapadnoj zemlji, ostaje da se vidi. Ono što brojke govore jeste da nas je u Sandžaku sve manje. Da nas je “tamo” sve više, jasno nam je i tokom ljeta, kada sandžačke čaršije preplave naši prijatelji i braća, s onim čudnim njemačkim naglaskom i onim sve više našim izrazom “brude”.

Koliko će nas u situaciji stalne sandžačke neizvjesnosti i potpune njemačke izvjesnosti na kraju, ipak, ostati na ovom području, nezahvalno je procjenjivati. Da selame i bajramske čestitke svojima u Sandžaku sve više već sada upućujemo preko Instagrama, a ne direktno, ne treba posebno govoriti. Za poruku “Selam, majko, odoh ja u… Njemačku” ne znamo još kako ćemo je niti sami izgovoriti, niti kako će je naši roditelji prihvatiti i podnijeti. Da će se ista rečenica u svakodnevnom sandžačkom izgovoru, pak, sve više pojavljivati, sasvim je i izvjesno i jasno.

Izvor: Stav.ba