Aleksandar Gajić, heroj rata vječno zahvalan povremeno nezahvalnoj domovini, čovjek bez Zlatnog ljiljana, jer je drugima bio potrebniji, jer je drugima bio namijenjen.

KKKTJEF

Tadašnje polučetničke vojske 1992. godine i svo ovo trpljenje zato što se drugim imenom zove. I ona prekomanda sa linije u regrutni centar. Sad mu najzad vjeruju. Sad je jedan od "njih", zvanično na strani pravde, na kojoj je oduvijek bio. Saša iz Beograda sa svojim borcima.

Ali...

Nedovoljno za 'Zlatnog ljiljana'
Ali pravda ostaje nedostižna. Saša je umjesto unaprijeđenja bio degradiran. "Zlatni ljiljan" nikada nije dobio. Ostao je tek obični vojnik, koji je sve vrijeme rata proveo u Petom korpusu. I kako to obično biva, slavu i lovorike prigrabili su neki drugi, neki manje vrijedni, neki boljeg jezika, a slabijeg srca.

O svemu ovome zorno govori u sjajnom tekstu Midhata Dedića Sašin saborac, nosilac ordena "Zlatni ljiljan" Halil Bajramović.

"Evo, daću jednom od tih 'slavnih' boraca koji su 'preuzeli na sebe' podvig poručnika Gajića da prevezu moj bager sa tačke A do tačke B. Ako budu znali, pokloniću im ga. Ko je tada u jeku bitke, dok je praštalo na sve strane i ginuli ljudi, mogao da upali onesposobljeni tenk M-84, jedan od najsavremenijih tada u svijetu, koji ima tri sistema paljenja? Niko osim onog koji je to i učinio, poručnika – tenkiste Aleksandra Gajića Saše", tvrdi Bajramović.

Saša se razočarao u ljudskost. Od silnih obećanja da će biti imenovan za komandanta Mješovitog protivoklopnog artiljerijskog diviziona (MPAD) nije bilo ništa. Pogrešno ime i prezime, šta li?

Aleksandar je nakon rata otišao u Ameriku, u Dalas gdje drži restoran. Tamo živi sa suprugom Sanelom, sinom Alanom i kćerkom Majom. Daleko od nepravde, od "izdajnika" i "heroja". Čovjek junačkog srca, ljudina, gradi svoj svijet negdje gdje je ljudima dozvoljeno graditi svijet ljudskosti, a opet sa gorčinom izbjeglice.

Saša, čovjek kojeg nema
I vrtio se Gajić još jednom pet godina nakon rata. Dao je priliku ljudima sa kojima je vojevao. No, namjesto "Zlatnog ljiljana", namjesto bilo kakvog priznanja, njegovo ime je izbrisano iz vojnih spiskova. Nije bio niti borac niti bivši borac. Za to vrijeme, prokužen je u i Begradu kao vječni izdajnik.

Opet se vratio u Ameriku. Iz teksta Midhata Dedića, pamtimo Sašine riječi:

"Ovdje žena i ja imamo naš restoran. Možeš zamisliti tenkistu u kuhinji? Živimo lijepo, ali duša je prazna. Nikad nisam mislio da ću morati otići iz zemlje za koju sam se borio. Dokazao sam se kao vojnik Bosne i da volim ovu zemlju. Najteže mi je što ne znam reći djeci gdje je i koja je njihova domovina. Ovdje živim, ali ovo nije moj život", napisao je Aleksandar Gajić u jednoj od poruka iz Amerike svom saborcu Halilu Bajramoviću.

Aleksandar Gajić, Srbin iz Beograda, vojnik, heroj rata, Bosanac i Hercegovac, patriota, čovjek koji je zarobio tenk, heroj Petog korpusa, vječno zahvalan povremeno nezahvalnoj domovini, bez "Zlatnog ljiljana", jer je drugima bio potrebniji, jer je drugima bio namijenjen.

Koja je njegova domovina?

A koja je naša domovina?

Negdje bi odavno bio snimljen film o tenkisti u kuhinji, blockbuster o heroju. A kod nas?

Jedan čovjek u Teksasu...

PS: Potpisnik ovih redova je neizmjerno zahvalan novinaru Midhatu Dediću, bez čijeg texta "Halil, Josip i Aleksandar - tri krajiška ratna druga" ova priča ne bi bila napisana.

Izvor: Al Jazeera