''Turci rade, Crnogorci se lade''

Turci su počeli u većem broju da pristižu u Crnu Goru prije svega par godina i broj njihovih preduzeća raste.

duro epa

Piše: Đuro Radosavović

Ako niste posjećivali Crnu Goru nekih godinu ili dvije dana znajte da ćete se dolasku na aerodrom u Podgoricu ili Tivat šokirati.

Svi natpisi koji su bili nekad na ruskom i engleskom, sad su ispisani na turskom jeziku. Bilbordi i citylight-ovi putem kojih se nude nekretnine ili rent-a-car usluge, od nedavno su uglavnom na turskom jeziku. Od ukupnog broja preduzeća koja posluju u Crnoj Gori a u vlasništvu su stranaca, trećina pripada Turcima. Treba imati u vidu da su Turci počeli u većem broju da pristižu u Crnu Goru prije svega par godina i da broj njihovih preduzeća raste. Oni zidaju zgrade, podižu hotele, otvaraju juvelirnice, restorane i oni prije svega rade!

Jer, postoje dvije verzije priče o Turcima, jedna je da ih šalje država kako bi kapitalom širili uticaj Turske na Balkan, a druga priča je da isti ti ljudi koji u Crnoj Gori otvaraju firme i rade, da oni zapravo bježe od situacije u Turskoj glavom bez obzira i da im je Crna Gora zgodna kao ne prenaseljena zemlja sa izlazom na more u kojoj ima šansi mnogo za radne ljude sa kapitalom. Uglavnom, te dvije priče su u suprotnosti, ali postoje fakti, a jedan od njih jeste da su Turci izuzetno sposobni i radni ljudi.

Kad je prvi talas Rusa stigao u Crnu Goru prije petnaestak godina, tada su Crnogorci očekivali da svi do jednog budu kao Dostojevski, Puškin, Tolstoj i Jesenjin i da su to sve naša braća pravoslavci. Godinama su se Rusi idealizovali, išlo se do ideje «Nas i Rusa 300 miliona», i bila je to ljubav na neviđeno između Crnogoraca i Rusa. Međutim, desilo se nešto sasvim drugačije kad su ti dugo očekivani Rusi konačno došli. Jer, izgledalo je kao da su došli po zadatku, i kao da su nama uvalili najgori sloj društva. Ogroman novac se vrtio, a iz čijih u čije džepove to vjerovatno niko nikad saznati i raspetljati neće.

Crnogorci su prodavali đedovinu i dobijali novac veći od očekivanog. Kupovali su se za te pare stanovi, zidalo se, lupala se kola i pravile svakakve bahanalije. Novac se naravno brzo troši, a Crnogorci nisu vični da novac sačuvaju ili čak umnože. Nemaju trgovinu u krvi.  Nikad do kraja nisu priznali Crnogorci koliko su razočarani u Ruse, jer ipak su im Rusi napunili džepove parama. Može se to čuti u pjesmama Ramba Amadeusa i Who See, dok skoro niko osim njih nije detektovao u djelima razočarenje Crnogoraca Rusima koji su stigli, mada je vjerovatno razočarenje bilo obostrano. Sigurno da mnogi Rusi odlazeći iz Crne Gore osim ljubavi prema prirodnim ljepotama nisu odnijeli i ljubav prema ljudima koji arče tu ljepotu. Naplaćivao im se papreno svaki papirić, svaka dozvola i birokratske peripetije.

 

Turci koji se ne cjenkaju

Dok Rusi nisu pitali za cijenu, sada su tu Turci koji se cenkaju. Turci koji su doši da rade i to se već vidi. Rezultati su evidentni. Postoji mnogo restorana u Budvi koje su od Crnogoraca kupili Turci i već je sve drugačije, od poslovanja do atmosfere, jer Turci umiju i hoće da rade. Uvijek su svi na nogama, dočekuju i ispraćaju goste, donose odmah gostu vodu, a Crnogorcima je bilo kao šamar kad neko na preko 40 stepeni celzijusa u sred ljeta zatraži čašu vode uz jelo ili kafu. Turci donesu gratis lubenicu ili kolač nakon ručka, srdačni su sa svim gostima, nema mrkih pogleda, nema glumljenja velikih gazda, već gazda uskače i radi tokom čitavog dana. Ne staje.

Zato su već uspješni restorani koje su otvorili Turci na primorju, kao i njihove kompanije za izgradnju stambenih i poslovnih zgrada. Čak i njihove juvelirnice kojima su preplavili Kotor dobro posluju. Upravo ti Turci toliko puta opjevani u narodnim pjesmama kao ljuti neprijatelji, sada su pokretač Crne Gore i tek će biti značajan zamajac njene ekonomije. Oni su došli da rade, došli su sa porodicama, došli su da ostanu. Sposobni su i radni, a takvim ljudima treba otvoriti vrata i poželjeti dobrodošlicu. Naravno da će i među Turcima biti sumnjivih kriminalaca, ali govoreći o njima kao grupi ljudi, Turci su makar pokazali Crnogorcima kako treba da se radi, ne samo u turizmu.

 

Hoće li Turci radnu etiku prenijeti na Crnogorce

I dok u školama u Budvi zajedno sjede djeca iz Rusije, Ukrajne, Jermenije i Turske, sve više mladih ljudi odlazi iz Crne Gore. Taj trend odliva mozgova nije zaobišao ni Hrvatsku i Srbiju, ali je u Crnoj Gori uočljiviji zbog malog broja stanovnika. Sve više majki i očeva instalira Skype i Viber, jer im je to postala veza sa djecom koja rade uglavnom u Njemačkoj i Italiji. Često se može čuti da čak i žestoki zakoni u Evropskoj uniji lakše padnu nego vađenje bilo kakvih dokumenata u Crnoj Gori. Jer, u Njemačkoj znaš da je sve pod konac i ako kažu "Dođi za sedam dana" to znači sedam dana. U Crnoj Gori, i dalje vađenje bilo kakvog dokumenta uglavnom zavisi od raspoloženja zaposlenih u administraciji ili koliko ste jaku vezu potegli. Rusi su to trnje prošli, a Turci se polako navikavaju.

Ostaje da se nadamo da će Turci makar djelić svoje radne etike prenijeti na Crnogorce, ako se već nismo protiv poštenog rada davno kolektivno vakcinisali. Žarko Radulović, direktor hotela Splendid svake godine kuka kako nema dovoljno radnika, kako bi valjalo dovesti Indonežane. Hoće li Crnogorci proraditi u Crnoj Gori ili će ići da rade vani, viđećemo rezultate u godinama što dolaze.

Izvor: Al Jazeera

Komentari  
+6 # Pesterka 2019-10-20 21:42
Dobar tekst,sve je tako bilo i biva
Odgovori | Prijavi moderatru
Napiši komentar
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Sandzaklive.rs. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Sandzaklive.rs zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Sandzaklive.rs nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Vijest5

  1. Najnovije
  2. Najčitanije
  3. Komentari