Težak život Rožajke Amele Muratović

Nemam gdje da se umijem, niti da operem ruke, a kupam se kad me neko iz komšiluka pusti u svoje kupatilo. Zaista mi je dosta ovakvog života. Dok sam imala socijalu, život mi je bio pjesma - kaže Muratovićeva Rožajka Amela Muratović godinama živi u nehumanim uslovima u drvenoj baraci u kojoj nema vode, struje, grijanja, a preživljava od milosti koju joj udjeljuju humani ljudi.

ivica927012018

Ova četrdesetjednogodišnja žena kaže da preživljava od onoga što joj donesu komšije i ljudi dobre volje. U trošnoj baraci nema šporeta niti drva da bi se ugrijala pa često, kako kaže, spas potraži u komšiluku.

-U ovoj baraci mi je udobno samo ljeti, kada su dani dugi i topli, a kad dođu hladni dani ja se smrzavam i danima ne ustajem iz kreveta jer za to nemam potrebu. U kući nemam vode, ni struje, nemam kupatila, nemam šporeta, niti drva, a jedem kada mi neko nešto donese, a ako me se niko ne sjeti, gladna sam – kroz suze kazuje Amela, kojoj je socijala ukinuta prije četiri godine.

- Četiri godine životarim i ovakav život mi je postao težak. Ako čovjek nema ničega kakva je onda svrha takvog života? Živim kao ptica na grani, bez ičega osim golog života. Za mene bi bilo najbolje da me nema jer su mi dani nepodnošljivi i ispunjeni glađu, jadom i čemerom – jada se Muratovićeva.

Ističe da se za pomoć obraćala Centru za socijalni rad te da je predavala zahtjev za socijalu, ali da je odbijena.

- Proglasili su me sposobnom za rad iako sam bolesna od rođenja. A ja pitam one koji odlučuju o mojoj egzistenciji, kako može biti sposoban za rad neko ko živi sa teškim oblikom epilepsije a da pritom nema nikakvih uslova za život, čak ni najosnovnijih. Često me boli glava i prsti mi se koče, glad utrobu kida, a zima štipa sa svih strana. Ne mogu ni da se liječim jer nemam novca za ljekove niti mogu da odem kod ljekara, jer ako odem od kuće onda se zbog bolova jedva vratim nazad. Nemam gdje da se umijem, niti operem ruke, a kupam se ukoliko me neko iz komšiluka pusti u svoje kupatilo. Zaista mi je ovakvog života dosta. Dok sam imala socijalu život mi je bio pjesma, a ovako nemam čemu da se nadam. Ne znam zbog čega sam ostavljena bez socijale kada nemam ničega pa ni korice hljeba – kaže Muratovićeva, koja se zahvaljuje Humanitarnoj organizaciji Rožaje, Jusufa Ćaotovića, koji je prepoznao njene muke i orgnaizovao akciju kako bi joj pritekao u pomoć.

- Nakon što sam od njega zatražila pomoć, Ćatović mi je prije nekoliko dana donio šporet i nešto drva, kao i hranu i nešto novca i ja sam mu na ovoj pomoći jako zahvalna. Zahvaljujući ovom humanisti moj dom je postao topliji, a ja više nijesam gladna kao prije. Ipak, ne znam šta će biti sa mnom kada potrošim drva i hranu, jer nemam novca da bilo šta kupim sama. Najpotrebnija mi je socijala ili barem jednokratna pomoć koju daje Ministarstvo rada i socijalnog staranja jer bi mi to bila sigurnost da izađem iz zime – kazala je Muratovićeva. Ona se zahvalila Humanitarnoj organizaciji Rožaje zbog nastojanja u obezbjeđivanju struje.

- Zahvaljujem se Ćatoviću jer mi je pomogao da dobijem barem sijalicu da mi osvijetli ovu mračnu i hladnu sobu. On mi je obložio ovu baraku stiroporom pa sada konačno mogu da ugostim moja dva unučeta, koji su mi sve što imam na ovom svijetu. Kćerku sam njivila kao samohrana majka i život mi nikada nije bio lak. Ona se udala i osnovala svoju porodicu i isto kao i ja živi u teškoj materijalnoj situaciji, pa nije u prilici da mi pomogne – kaže Muratovićeva. (Dan)

Dodaj komentar
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Sandzaklive.rs. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Sandzaklive.rs zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Sandzaklive.rs nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.