Create a Joomla website with Joomla Templates. These Joomla Themes are reviewed and tested for optimal performance. High Quality, Premium Joomla Templates for Your Site

Kako da znam da si muslimanka, pogledaj kako izgledaš!

Kada sam te zime upoznala jednog Nijemca koji je bio onako simpatičan, odlučila sam da održavam vezu misleći da će se on zaljubiti u mene i preći na islam, promijeniti ime, obrezati se i to je to (razmišljala sam da ni drugi muslimani nisu ništa bolji).

1c

Tako smo jedne noći izašli na večeru i tokom razgovora, on me upitao za protekli rat u Bosni. “Ah”, rekla sam, “Poginuli su mnogi nevini i to sve zbog Srba”, na što mi je on odgovorio: “Znali su Srbi koga treba ubijati.” U istom trenu sam se ukočila i pomislila da ga nisam dobro razumjela

           

Tokom svog životnog puta svaki čovjek doživi razna iskustva, a svakako najljepše iskustvo jeste vraćanje u okrilje jedine ispravne vjere – islama. Kao i kod mnogih drugih, i moj put povratka islamu bio je ‘’trnovit’’, ali na kraju, uz Allahovu pomoć, prešla sam ga i sada pripadam zajednici muslimana koji prakticiraju islam u svojim životima. Ponekad čovjek osjeća bol i tugu, pritišće ga težina proživljenog, a zaista se sve lakše podnosi kada se podijeli s drugima, te stoga i ja želim s vama  podijeliti svoje iskustvo na putu vraćanja islamu.

Živjela sam “normalnim” načinom života koji je, po mjerilima neukog bosanskog naroda, tada, a i sada, bio normalan životni pravac. Kad god pročitam da je neko napisao da živi “normalnim načinom života”, to me zaista pogodi, jer normalno kod nas znači većinom spavati sa momkom, izlaziti u diskoteke, pušiti, piti alkohol, jesti svinjsko meso…Toliko smo se saživjeli sa Srbima i Hrvatima da se ni u jednom segmentu života, izuzev po imenu, nismo ni razlikovali od njih (što nam nije pomoglo u prošlom ratu).

Već duži niz godina živim u Njemačkoj, a nakon razvoda braka živim sa sinom. Za islam nisam puno marila, mada sam se osjećala dobrom muslimankom, znate već ono ’’važno je da vjerujem u srcu i da drugima ne želim loše”, i kao to je dovoljno. Imala sam osjećaj da Allah zna da ja Njega volim i da sam Mu zahvalna na svemu što mi je dao, a ostalo i nije toliko važno, mislila sam, tipično ono naše rezonovanje: “Ja vjerujem u duši”, a ovamo, Bože sačuvaj, život ispunjen psovkama, ogovaranjem pa i krađama…

U trenucima kada sam flertovala sa momcima, tijelo mi se bunilo, osjećala sam se nelagodno, čas bih se crvenjela, čas blijedila u licu, a ruke bi mi se tresle. Subhanallah, sad znam koliko se moje tijelo opiralo takvom načinu života, a ja sam ga primoravala na nemoral. Gledala sam u svoje dijete i često mislila: “Sa ovim moram prestati jer kad on poraste, primijetit će sve te greške u mom životu. Hoću li ga ičemu dobrom naučiti ako tako nastavim živjeti?” Imala sam jednu dobru prijateljicu koja je redovno obavljala namaz i bila pokrivena i svih ovih godina u inostranstvu ona mi je bila jedina veza sa islamom. Kada bismo se vidjele, ona bi me kritikovala zbog mog ponašanja i nemara i podsticala na pokajanje i obavljanje namaza, ali uzalud, jer tada do mog srca pocrnjelog od grijeha nisu dopirale njene riječi. I tako godinama…

           

Kada je moj sin napunio nekih 3-4 godine, pomislila sam: “Počet ću da klanjam ponekad da i on to vidi, da je to nešto što pripada nama”. I tako je i bilo, ali iako sam klanjala, nisam imala nikakve veze sa Gospodarom. Činila sam to samo radi svoga djeteta. Ne da ja nisam htjela tu vezu sa Gospodarom, već tako jednostavno je nedostajao onaj “klik” u duši.

Kada sam te zime upoznala jednog Nijemca koji je bio onako simpatičan, odlučila sam da održavam vezu misleći da će se on zaljubiti u mene i preći na islam, promijeniti ime, obrezati se i to je to (razmišljala sam da ni drugi muslimani nisu ništa bolji). Tako smo jedne noći izašli na večeru i tokom razgovora, on me upitao za protekli rat u Bosni. “Ah”,  rekla sam, “poginuli su mnogi nevini i to sve zbog Srba”, na što mi je on odgovorio: “Znali su Srbi koga treba ubijati.” U istom trenu sam se ukočila i pomislila da ga nisam dobro razumjela pa sam ponovila da su Srbi ubijali nedužni muslimanski narod. On je mirno jeo i opet ponovio da su Srbi znali koga će ubijati i da je tako dobro. U trenutku sam “zablokirala”, nikako mi nije bilo jasno da može postojati insan koji se raduje našem stradanju tokom rata. Dah mi je zastao u grlu i suhim glasom rekla sam: “Znaš li ti da sam ja muslimanka?” On je skočio kao ošamaren govoreći: “Ne, nije istina! Ja sam mislio da si ti Srpkinja?!”

Upitala sam ga zar u mom stanu nije primijetio ništa od islamskih stvari, a on je rekao da je vidio ponešto, ali je mislio da su to suveniri sa godišnjih odmora iz arapskih zemalja. “Kako da znam da si muslimanka, pogledaj kako izgledaš!”, rekao mi je. Pogledala sam se – nimalo se nisam razlikovala od ostalih u restoranu, čak je i čaša martinija bila tu (često se pitam da li sam stvarno tad bila muslimanka i da sam onaj moment preselila Allahu, s.v.t., da li bi me On primio kao muslimanku).

Na kraju sam mu ipak očitala ‘’bukvicu’’ više iz ljutnje nego nečeg drugog. “Imaš dva puta da izabereš”, rekla sam mu, “ili ćeš preći na islam i to bez mene” – jer ja mu ove riječi nikad ne bih mogla oprostiti – “ili ćeš se bojati muslimana i živjeti u strahu kao do sada.” Rekla sam mu to i bijesno otišla, nije mi značio ništa u životu da bih toj propaloj vezi pridavala ikakav značaj. Svakako smo bili na početku veze i, hvala Allahu, nismo imali ništa osim što smo nekoliko puta popili kahvu Zajedno. Ali, ipak, saznanje da među nama ima ljudi koji se raduju stradanju muslimana, jako me je potreslo i tri dana sam živjela kako u bunilu. “Zar nas stvarno toliko mrze?”, mislila sam. S druge strane, pogodilo me i uvrijedilo to što me je zamijenio sa Srpkinjom (a kako bi vidio u meni tad muslimanku, pitam se sad nakon dugo vremena).

Ubrzo je došla i Nova godina i ja, želeći da se malo opustim i proveselim sa sinom, kupila sam i okitila novogodišnju jelku, kao i stan. Uoči Nove godine napravila sam sebi jedan koktel sa malo alkohola i pustila muziku i plesala sa djetetom, a on se veselio zbog toga. U neka doba noći, on je otišao u drugu sobu i donio mi tepih koji smo upotrebljavali za klanjanje i rekao mi da klanjam. Pošto sam pila taj koktel sa alkoholom, odbila sam da klanjam, ali uzalud sam se opirala, sin nije odustajao, gurao me i vukao na tepih.

Na kraju sam popustila i počela učiti ikamet naglas, a ono kao da nije bio moj glas, već kao da je dopirao iz daljine i ulazio pravo u moje srce. A srce tuče kao ludo, hoće da iskoči… Dok sam učila Fatihu, gubila sam dah, znojila se. “Šta je ovo”, mislila sam, “onih nekoliko kapi alkohola sigurno nisu uzrok ovome. Imam osjećaj da me Allah gleda, noge mi se tresu.” Moj sin, sav ushićen, stajao je kraj mene i klanjao sa osmijehom na licu. Kada sam završila sa namazom, sjela sam i zapalila, Bog zna koju, cigaretu u svom životu i počela da razmišljam: “Čemu sve ovo, kuda sam to otišla, šta ja to radim, kako da me neko prepozna da sam muslimanka, pa da me može ili poštovati ili mrziti, kad nemam ništa zajedničko sa pravom mu’minkom?” Ugasila sam tu posljednju cigaretu u svom životu i okrenula novu stranicu. Počela sam redovno da obavljam namaz i molila sam Allaha, s.v.t., da mi oprosti grijehe i da moja ružna djela pretvori u dobra.

Pomislila sam: “Šta ako umrem, koliko imam dobrih, a koliko loših djela koja će prevagnuti?” Nije mi trebala velika matematika da izračunam da je loših puno više pa odlučih da se svim silama trudim da to promijenim. Počela sam udjeljivati sadaku, našla sam jetima kojeg izdržavam, pomažem roditeljima, učim arapski jezik kako bih mogla čitati Kur’an, zikr činim, trudim se… Ali, ipak kad se sjetim veličine svojih grijeha, prokleti šejtan mi dođe i šapne: “Nikada ti Allah neće oprostiti.” Tada padnem u očaj pa opet čitam i molim, a dragi je Allah samilostan i On mnogo prašta, i tako živim između nade da će mi oprostiti, ili barem smanjiti grijehe, i straha šta ako ja ne budem ta kojoj će oprostiti, šta ako me Allah i ne pogleda, već pošalje u Džehennem?

Nakon izvjesnog vremena upoznala sam svog sadašnjeg muža, koji je, hvala Allahu, čovjek jakog imana i čiste duše. Ali, šejtan, Allah ga prokleo, nije otišao glavom bez obzira od nas, nastavio je plesti svoje spletke ili na javi ili u snu. Tako dok sam jedne noći spavala, osjetila sam kao da imam odnos i u snu mi dođe da moj muž nije kod kuće i da je to nemoguće. Odmah sam pomislila da je to šejtanska spletka. Htjela sam da otvorim oči, ali nisam mogla, samo sam čula neko teško i jako disanje (kao iz horor filmova), a na grudima osjećala neku težinu kao da ima nešto teško hiljadu kilograma i od te težine nisam mogla da dođem do daha, gušila sam se i koprcala.

Nekako mi je pošlo za rukom da udahnem i proučim “E’uzu, Bismillu, Fatihu i Ajetul-kursijju. U tom trenutku preplavio me osjećaj bijesa prema tim prokletnicima (šejtanima), koji nas u nemogućnosti zavođenja na javi, pokušavaju koristiti barem u snu i tako nas prljati. Tad sam već bila u poodmakloj trudnoći i bilo mi je malo poteško klanjati, tako da sam počela “šarati”, sad mogu, sad ne, pravdajući to hadisom gdje poslanik Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Od dobrih djela radite koliko možete, a loših se klonite”. Pomislila sam, to je to, ja ću klanjati koliko mogu (sad znam da se taj hadis ne odnosi na namaz nego na druga djela), ali tada sam malo pustila da se prokleti šejtan poigrava sa mnom.

Nakon te noći i susreta sa šejtanom, zaklela sam se da neću propustiti nijedan namaz dok se ne porodim i, hvala Allahu, tako je i bilo. Kad sam se porodila, rekoh sebi, kad sam mogla klanjati onako u trudnoći (a radila sam pa imala sam jednu jaku bolest u trudnoći), sad ću se zakleti da ću i dalje, uz Allahovu pomoć, redovno obavljati namaze. Ovim ne želim reći da je prokleti šejtan otišao i da više ne navraća kod nas, dođe on nepozvan, ali brzo i ode, kod nas ga može dočekati samo učenje Kur’ana i zikr. I dan-danas kada kritikujem svoje dijete ako uradi nešto loše, on mi kaže: “I ti si, mama, kitila božićnu jelku, a to nije naše!” Subahallah, nikako to ne može da zaboravi. Nikada više Novoj kršćanskoj godini nismo pridavali nikakav značaj. A kome Allah, s.v.t., uskrati uputu, takvog niko ne može uputiti na Pravi put!

Duša mi je pronašla smiraj u islamu, uz Allaha, više mi se tijelo ne buni, obrazi ne crvene, niti mi se ruke tresu. Kada sam počela da nosim mahramu, mnogi su pomislili da ja to radim radi muža, a ne znaju da je kod mene obrnuto, da ja muža volim radi Allaha, s.v.t. Da nas dragi Allah sve uputi na Pravi put, naročito našu bosansku omladinu!

Tekst poslala sestra S. B.

(n-um.com)

Dodaj komentar

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Sandzaklive.rs. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Sandzaklive.rs zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Sandzaklive.rs nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Vijesti sa najviše komentara